U ovoj zemlji, u moje i vrijeme Zulfa i Zija sve bio je sevdah. I beharala je ljubav. Kruh je bio dobar a ljudi su se voljeli.

Zulfo sa Željkom i Zijo sa Slavkom i Esma sa Draganom, Fadilj sa Zoricom i Zenana sa Zvonkom.

A tek Selma sa ogromnim starinskim kuferom, koju smo svi otpratili na fakultet sa suzama.

I na stanici svih naših YU sastanaka i rastanaka joj poručili da se ne naginje kroz prozor.

Stoga mi se na početku ove priče melodija i tekst prepliću, i to ne više one stare  Ismetove, Hankine ili Bebe Selimović, već ovovremene pjesme koja je probila i barut i barikade i snajpere i zlotvore.

Jer Bosna je to. I pjesma je ova zemlja. I Drina i ćuprija. I Ćorkan na mostu.

Ko bi rek’o čuda da se dese
pa Miljacka mostove odnese
da ne mogu tebi doc’
da ne mogu ulicom ti proc’…

Nije slučajno što mi misao pretiče riječ.

Jer i kada su se rušili mostovi i Miljackom 90-ih, s krvlju i jadima ljudskim oticala  ona naša Bosna  lijepa, mila, divna, gizdava, i kada se u njenim vodama gušila i topila Jugoslavija kojoj nije bilo spasa, Zulfo i Zijo ljubavlju su držali konstrukciju mostova što do LJUDI  vode. I  uspjeli su goloruki, bez metka da ih spasu.

Zakopčali su svoju muku onako kako se zakopa bol, da bi se nastavilo kroz život. Onako kako se zaboravi crna, zloslutna tica da bi se laste vraćale.

Onako kako se čuva sjeme cvijeta da ga ne ubije mraz, kako bi opet procvjetao.

I igračka dječija što na čistotu djetinjstva miriše.

Ali su otkopčali posljednje dugme i to bijelo, pa ću ja opet do pjesme njihove i moje i Bijelog dugmeta naše čiste mladosti:

Aj kolika je Jahorina planina, siv je soko preletjeti ne može.

Ali mogu dva prijatelja sa većim srcem od Jahorine, izlivene, bistre duše kao Miljacka.

Ni na Igmanu vam usred zime sa njima ne može biti hladno, nikada, jer se grijete na ognju prijateljstva.

Upoznala sam ih usred ljeta u Baru, ove ružne crnogorske godine.

U nevremenu koje je vratilo sve tužno što smo mislili da smo zaboravili.

Podjele i prebrojavanja, nacionalizme i crkvene dogme, fašističke poruke i lažne  istorijske  datume koji se kao loto izvlače po potrebi, krojene po mjeri populizma i mračnih klerikalnih sila.

“U takvim okolnostima politika, nažalost dominantna odrednica naše društvene zbilje, postaje spektakl odnosno populizam. Politika  nažalost postaje umijeće stalnog izmišljanja društvenih problema, kriza, neprijatelja i vođa, utopijskih konstrukcija etno nacionalnih država, drugim riječima, jedne stalne drame koja odvraća pažnju građana od suštinskih problema. Dakle, politika postaje umijeće konstruiranja i rekonstruiranja laži a laž je zlo koje uništava svaki mir. Zbog toga narodi na području Zapadnog Balkana žive u stalnom nemiru”, pričao nam  je Zulfo uz mezu i pivo osunčanog avgusta u Baru.

S pažnjom i bez potpitanja, potom sam slušala Zija koji je govorio o “Maršu mira”, memorijalnoj  manifestaciji koja se održava u julu svake godine, u povodu obilježavanja godišnjica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.

Koje i kakve mu slike filmskim platnom užasa prolaze dok Srebrenica jaukom odjekuje, nije mi pričao. Neće oni o tome. Nikada!

Govorio mi je sa onom bosanskom “lakoćom postojanja” o tome kako mu je ranac sve manje težak i u njemu samo najosnovnije potrebe za dnevni marš od oko 30 kilometara  sa izuzetno napornim usponima i nepristupačnim stazama na pojedinim mjestima.

O kodeksu ponašanja u maršu na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara.  O porukama i kulturi sjećanja i počastima bošnjačkim žrtvama genocida u Srebrenici.

Zijo u Maršu mira sa rancem mnogo lakšim nego kada je prvi put krenuo i jedva izdržao do kraja.

Onda mi je pričao o djeci i njihovom kosmosu duše. Kako sa njima treba kao sa malim ljudima jer su veći zapravo od  odraslih, zato što su iskreni i osjetljivi su kao maslačci u koje se ne smije jako dunuti.

Zijo danas sa njima i za njih radi, gradeći ih u ljude.

Zulfo sa onima kojima je takođe pomoć potrebna, načetim i senzibilnim.

Obojici je osnovno zanimanje borba za slobodu i čovjekoljublje, etiku i pravdu.

Boli ih Crna Gora danas. Ne mire se s mukom svih njihovih prijatelja u ovoj zemlji krša i dubokih ljudskih očiju.

Obojica danas perom za mir u Crnoj Gori. Humanizmom i altuizmom, iz svakog  džepa duše njihove. Oni poznaju “puteve od riječi do nade”. I zato im treba vjerovati.

Jer su ukršteni u istinu. I znaju da se samo hrabrošću može do nje.

Poslije rukovanja sa njima i sa četiri para njihovih čistih, iskrenih očiju, avgustovska  noć u Baru ispijala je ćutanje.

Moji su se prijatelji sa njima susreli ponovo u sarajevskom novembru ispod Trebevića gdje se sanaju sni s osmjehom Igmana.

Ni ćevapi, ni pite nemaju toliku slast i toplinu kao riječi s mirisom duše Zulfove i Zijove.

Zabrinuti za sudbinu Crne Gore u kojoj  živimo u moralnoj konfuziji i društvenom neredu, na štetu  karakternih  vrijednosti i Čovjeka, kako kaže Zulfo.

I kad sve ovo prekriju snjegovi, ružmarin i šaš a dvije pokisle ptice sa tvoga oka prhnu na jug, neko će zapjevati: Tako ti je mala moja kad su ti prijatelji  Zulfo i Zijo.

Graditeljima mostova do ljudske duše i sevdahom, započeh ovu priču koju  završavam  Kemom svih naših vremena i nevremena, pod  lukom  “Starog”  mostarskoga:Ja pogođen nisam, ni umro ni pao,
Samo sam morao skočiti dole
Nastaviću tačno tamo gdje sam stao,
Izroniće stari za one što ga vole…

Piše:Dubravka Jovanović

Izvor: skalaradio.me