U bjelopoljskom selu Prijelozi, na pomalo misterioznom mjestu, arheolozi otkrili tragove bronzanog doba, rimskog utvrđenog grada, dvije crkve iz ranog hrišćanstva, grobnicu, zlatni krst ukrašen rubinom…

Malo je onih koji su gledali Indijanu Džonsa, a da, barem jednom, nijesu poželjeli da se nađu u koži tog slavnog arheologa –pustolova, dok u nekom filmskom spektaklu luta svijetom, tragajući za tajnama izgubljenim u davnoj prošlosti.  I na sjeveru Crne Gore ima mjesta sa kojih bi taj slavni istraživač mogao da krene u još jednu ludu, spektakularnu avanturu. Jedno od njih je i Samograd. Savršena scenografija je davno postavljena. Sve je tu  – tajne, misterije, legende, zakopano blago…

Polimlje, bjelopoljski kraj, uz granicu sa beranskom opštinom. Tamo gdje se plodna ravnica meko sastaje sa istočnim obroncima Bjelasice, u živopisnom, malom selu Prijelozi, nalazi se Samograd – sedam stijena, visine od 40 do 80 metara, kružno raspoređenih na jednoj livadi.

Obnovljena kapija Samograda

Misterija sedam stijena

Nema nikakvih tragova koji bi ukazivali da je u stvaranje te stjenovite konstrukcije umiješana ljudska ruka. U misterioznoj liniji  neobičnog kamenog kruga, površine oko jednog hektara, nema, zapravo, nikakve misterije – sve zasluge idu, kažu arheolozi, isključivo, na račun nenadmašne stvaralačke vještine majke prirode. Drugo je, međutim, pitanje kako i zašto se ona odlučila za jedan takav kameni „crtež“.

Ljudi su, kasnije, u toj kamenoj građevini, koju u narodu zovu i Kamengrad a akademik Milisav Lutovac je nazvao Božji grad, prvo pronašli sigurno sklonište, potom je utvrdili bedemima i, po mišljenju  arheologa Predraga Lutovca,  negdje između II i V vijeka pretvorili je u jedan od značajnijih vjerskih i ekonomskih centara, na teritoriji današnje Crne Gore.

Arheolozi Polimskog muzeja i Zavičajnog muzeja iz Bijelog Polja, sa kolegama iz Beograda, prvi put su, nakratko, ušli u Samograd  1988/9.godine. Tu, na prvi pogled, ničeg nije bilo, osim kružno raspoređenih stijena, obraslih šibljem. No, i pored toga, narod je na Samograd oduvijek gledao kao na neku vrstu svetilišta. Arheologe je više privukao taj narodni pogled na kameni grad, od jedva vidljivih tragova nekog bedema, za koje je rijetko ko i znao. Izvršena su, tada, prva sondažna istrađivanja i tajne Samograda su polako počele da izlaze na površinu. Prošle su godine prije nego su se arheolozi, sredinom ove decenije, vratili i počeli ozbiljna istraživanja u Božjem gradu.

Sa arheoloških istraživanja 2014. godine

Riječ struke

Prema njihovim nalazima, ljudi su stalno naselili Samograd u ranom bronzanom dobu, 2.000 godina prije Hrista. U II vijeku dolaze Rimljani, bedemima širine 1,4 metra, povezuju sedam stijena i tako udaraju temelje utvrđenom gradu. Vjerovatno u IV vijeku, izgrađene su dvije bazilike. Jedna je imala  bazen za krštenje, U njoj je otkrivena i grobnica u kojoj su sahranjene tri osobe. Ona u sredini bila je vrlo ugledna, moguće da se radi o ktitoru ili nekom visokom svešteniku, jer je kod nje pronađen zlatni krst, ukrašen rubinom. Bazilike i bedemi su, u ta burna vremena, krajem IV vijeka, uništeni pa obnovljeni, da bi ih, kasnije, neko ponovo porušio. Arheolozi su na početku radova na iskopavanju ostataka Samograda došli do velikih otkrića. Ono što je nađeno,  zaštićeno je. Kapija grada  je obnovljena. Samograd je izuzetno vrijedan arheološki lokalitet.

To o Samogradu, za sada, kaže struka. Ali, on i njegova okolina su, sasvim očekivano, preplavljeni legendama, od kojih neke baš i nijesu prazna priča. Zapravo, malo je krajeva u kojima se život i predanje tako upečatljivo prožimaju, kao što je to slučaj sa Samogradom i njegovom okolinom.

U ambijentu ostavštine Rimljana i brolnih drevnih grobalja, u kraju u kojima su se u davna vremena kretali razni narodi, nastale su i priče o basnoslovnom, skrivenom blagu, koje su ostavili nekadašnji stanovnici tih krajeva. Te priče su toliko privlačne da su se ljudi iz okolnih sela povremeno pretvarali u prave tragače, i to noćne, za skrivenim rimskim zlatnicima. Prije nešto više od 20 godina potpisnik ovih redova bio je u tom kraju, i zabilježio nekoliko priča koje diraju maštu.

Lov na zlatnike

„Do blaga se, vjeruje se, može doći jedino noću, jer traganje niko sa strane nije smio vidjeti. U protivnom – ništa od bogatstva“, ispričao je, tada, Radomir Janković, jedan od najuglednijih ljudi iz Zagrada, beranskog sela par kilometara udaljenog od Samograda. Ta prekopavanja najčešće su vršena na Gradini (arheološki neistraženo brdo) iznad Samograda, na kojem je, pretpostavlja se, nekada bilo veliko rimsko naselje, kao i u samom Samogradu u čijim se stijenama, kako se vjeruje, kriju zlatna vrata što vode do prostrane odaje s blagom. Te potrage, kojih ima i danas, nijesu se uvijek završavale neuspjehom. Nekoliko ljudi iz okoline se, uvjeravao nas je tada Janković, preko noći obogatilo i odselilo. Kako, gdje i šta su našli, nikada se nije saznalo. Zna se jedino da zlatna vrta Samograda nijesu otkrivena. Ko zna, možda se arheolozima posreći. Indijani Džonsu bi, sigurno.

Prije nekih pola vijeka, Dragojlo Vujošević, iz Zagrada, iznenadio se kao nikada prije. Bila je pozna jesen, zora zek zarudjela. Izašao je iz kuće i u vrhu obližnjeg, starog oraha na brijegu ugledao nepoznatog čovjeka?! Okupilo se tada gotovo čitavo selo, ali se nije saznalo ko je bio čovjek sa oraha i šta je, u cik zore, tražio na drvetu. Ni riječ nije zucnuo. Mještani su ga, ipak, nahranili i pustili. Otišao je prema obližnjoj Gradini. Nikada ga više niko nije vidio.

Kamen i frula

Mještani su kod tog neznanca našli omanju knjigu i staru mapu tog područja. Neka mjesta na njoj su bila posebno označena. Niko tada tome nije pridavao poseban značaj. Tih dana, međutim, nekoliko kilometara dalje, zbio se neobičan događaj koji je, kasnije, doveden u vezu sa čovjekom sa oraha, sa kojeg je, izgleda, osmatrao teren.

Jedan kamen, veličine omanje sobe, sa uklesanom potkovicom, pored kojeg su đaci iz Zagrada svakodnevno prolazili na dugom putu do škole u Štitarima, promijenio je preko noći mjesto na kojem je vjekovima stajao.

„Nalazio se sa gornje strane puta i izvora, sa kojeg smo redovno pili vodu. Jednog dana ugledali smo ga ispod puta, a na mjestu gdje se nalazio bila je iskopana velika rupa“, ispričao nam je, tada, Radomir Janković, u to vrijeme najbolji đak štitarske škole. Šta se tada stvarno dogodilo na đačkom putu, ostala je tajna. Ljudi u kraju su, kasnije, pretpostavljali kako je potkovica bila putokaz za blago, i da je čovjek sa oraha došao zbog njega.

Legende o zakopanom blagu najviše golicaju maštu tog kraja. U samogradu i okolini, međutim, zbivalo se još štošta neobičnog. Jednom davno, recimo, kaže predanje, vjetar je nekog mladića sa frulom, sa Gradine na kojoj je svirao, odnio na vrh jedne stijene Samograda. Priča, reklo bi se, kao bajka. Ali, prije tridesetak godina, na nepristupačnoj samogradskoj stijeni, nađena je neobična metalna frula nesrećnog svirača…

Zlatna vrata Samograda, misteriozni kameni krug, metalna frula, zlatni krst, kamen sa potkovicom  i još ponešto –život povezen sa legendom, kao malo gdje drugo. Indijana Džons bi se tu, nema sumnje, osjećao kao u svojoj kući.

Obnova Samograda

Samograd je danas pretvoren u manastirski kopleks. Taj prostor bio je, do ljeta 2006.godine, uknjižen na mještanina Vučića Nedovića, kada ga je on poklonio Eparhiji Budimljansko-nikšićkoj. Ubrzo je počela i obnova Samograda. Dovedeni su struja i voda i izgrađena crkva brvnara, kao i manastirski konak. U Eparhiji ističu da se pri obnovi Samograda, kao svetog mjesta, urezanog u predanje i pamćenje ljudi, posebno vodi računa o očuvanju tragova i ostataka starih znamenitosti. Svaka devastacija tog prostora je isključena, cilj je da se on afirmiše kao bogata kukturna i duhovna ostavština.

Piše: Ranko Ćetković

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime