Crtica iz života

Pred zgradom  Crvenog krsta buket povijenih glava. Ruke se zabavile oko uplakanih dječjih lica i zavežljaja. Riječi romore, uzdasi olakšavaju čemer duši.

 – Ništa nemam da ti kažem, prijatelju moj. Moje su priče ispričane onog dana kad je u Bosni počelo ludilo rata.  Sve se poljulja iz temelja, obli krvlju, nesta u plamenu , složi u grobove… Bio sam i čovjek i domaćin. Moglo je u svako doba dana i noći u kuću da mi dođe deset ljudi. Imao sam da ih častim i ugostim, da mi se oko ne namrdi. Bio mi je pun dom, i ambar i tor. Sinovi stigli do snage, postali svoji ljudi i domaćini… Danas ovdje stojim, da se prijavim za pomoć, da ponesem gore u selo, u staru očevu kuću: ćebe, litar ulja i malo brašna. Stid me čovječe da prođem pored groblja gdje su mi sahranjeni roditelji, a ništa, baš ništa nijesam kriv. Odlučili su, tamo  u Dejtonu, da moje selo pripadne drugoj državi. Da se vratim treba duga procedura, a ne vraća mi se. Sinovi su u inostranstvu, kuća spaljena do temelja. Sreća da onu posnu prljagu, gore pod planinom, niko nije htio da kupi… da dušu Bogu dam na svom parčetu zemlje šapatom govori šezdestogodišnji Andrija.

– I do mene je dopro glas da mi je kuća u Nemanjinoj, u  Kosovskoj Mitrovici spaljena. A bilo je u njoj sve što živom čovjeku treba. Namještaj, kućni aparati, zgoda jedna. Unučad su imala svoje sobe, sinovi i snahe svoju… Vrijeme ručka bio je porodični praznik uz radost unučadi koja su stasavala. Sinovi sa porodicama su otišli u Njemačku. Ja neću, pa neka bude šta bude. Čim ovo stane  hoću u Kosovsku Mitrovicu, u Ulicu Nemanjinu, uz dubok uzdah reče Sabira.

Životi satrveni ratom, jedan po jedan, ulaze u zgradu Crvenog krsta- sa uzdahom i nadom. Nad Bjelasicom se pojavi, između teških oblaka, plavetnilo neba. Svjetlost sunca obasja vrh Obrova…

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime