Dugo su me ubjeđivali moji prijatelji da pođem na Žabljak, da vi­dim taj prirodni biser, kakvog nema čitava
Evropa. Diveći se takvom uvjerovanju krenuli smo za Žabljak, preko živopisnog drobnjačkog sela Mljetička. Zapušteni restoran i jedna prodavničica, smješteni na ulazu u selo, ispod puta, a dalje nepreg­ledne livade kao ogromni išarani tepih, raznobojnim cvijećem. Nikada takav miris planinske trave i cvijeća nijesam osjetio. Kod mene u Lisinama šarene se li­vade od raznobojnog cvijeća, ali njihov miris ni približno nije ovakav. Sjedosmo da po­pijemo kafu. Preko puta starog restorana, pored puta, u pristranku veliki ozi­dani trouglasti spomenik, a na njemu gvozdena tabla, na kojoj je zakačena dugačka sablja. Ustadoh i krenuh pravo spomeniku da zadovoljim sopstvenu znatiželju. Iznenadih se. Spomenik je podignut crnogorskom krvniku Smail agi Čengiću. On je predvodio elitnu tursku vojsku u pohodu na Drobnjake da kupi harač. Kad je stigao na Mljetičak ologorio je, s namjerom da sjutra napadne Drobnjake. Ali, udružena moračka i drobnjačka vojska, pod komandom legendarnih crnogorskih vitezova i junaka, Mine Radovića i Novice Cerovića, napala ih je pred zoru, kada je san najtvrđi. Gomila sanjivih Turaka ostala je na bojištu, a ostatak se razbježao kud koji, a Smail agi je odsječena glava. Dakle, i vođe je pisana istorija. Pitam se da li je istorija još neđe zapisala da pobjednik podiže spomenik svom velikom zulumćaru. Vjerovatno ovaj spomenik je znak zahvalnosti za Smail aginu hrabrost da žrtvuje svoju glavu.
Žabljak se ušuškao na velikoj ravnici, ispod Durmitora, Štuoca, Velikog i Malog međeda. Na rubovima grada puno vikendica, ravnih njiva i livada, četinara i jezera, njih osamnaest, od kojih je najveća atrakcija Crno jezero. Ova ljepota zadivljuje čovjeka, do zapitanosti da li je ovo san ili java. Razgledao sam tu rajsku ljepotu, koja mi je ispunjavala čitavu moju unutrašnjost, opijala dušu i srce, i ostavljala me bez odgovora, da li je priroda bila tako izdašna da stvori ovakav biser koji, koliko ga god posmatraš i obilaziš, ne možeš uroniti u njegovu beskrajnu ljepotu i neviđene čari. Nijesam mogao odoljeti. Ostao sam na Žabljaku kao
vikendaš.
Jedno jutro riješih da ustanem da sretem sunce, ispijajući kafu na mojoj terasi. Predjutro resko, ali ja uporan. Dočeka me jak pomiješani miris planinske trave i šume četinara, koji se nalaze blizu mene. Jedva pijem kafu i udišem taj miris kakav nema ni jedan parfem iz prestižnih pariskih kuća parfimerije. Kada bi se ovaj miris mogao pretočiti u parfimsku flašicu, na sve parfirmerije svijeta bio bi stavljen katanac. To treba osjetiti, a ne može se dočarati. Ptičice skakuću po granama smrča, horski pjevuše svoju pjesmicu – nagovještavaju zoru. Ja uživam u kafi, mirisu i pogledu. Ne skrećem pogled sa Istoka. Ubrzo shvatih da taj prvi sunčev zrak ne mogu ugledati zbog guste smrčevine. Okrenuh se Durmitoru, od čijih vrhova počinju nebesa. Zato pomislih da će taj prvi sunčev zrak zagrliti Durmitor. Ja i dalje uživam u ovom nesvakidašnjem mirisu. Ubrzo ugledah prvi sunčev zrak koji pade pravo na perčin Durmitora. Odatle se brzinom, koji pogled ne može da prati, skliza niz njegove litice, Prutaš, Stožinu, Sedlo, Veliki i Mali međed i surva se u Crno jezero, ogrija čitavu okolinu. Izgleda kao da sunce vođe izgrijava s jugozapada. Ali, ne. Ja ugledah njegove okrajke kroz gustu šumu na Istoku, i čini se da je izronilo iz kanjona Tare, koji nije daleko od mene. Nije ni otuda. Prvi sunčev zrak je istrčao iza vrhova dalekog Visitora. Izgleda kao da su ovi planinski vrhovi tako raspoređeni da jedni drugima šalju sunce, maglu, jesenje kiše, i duboke snjegove, oluje i gromove. Sa Durmitora se sve vidi, pa i Lovćen i Jezerski vrh, đe počiva Rade Tomov, naš veliki duhovnik, filozof i pjesnik, svih vremena, đe je naše utočište i svetilište. Durmitor nije škrt. On sunce šalje i Jezerskom vrhu, koje se pentra oko Štirovnika i niz Ivanova korita spušta se na naše sveto Cetinje, prijestoni grad, središte naše duhovnosti, istorije i kulture, našeg postojanja.

dr Mihailo R. Čabarkapa

Ja i dalje sjedim na terasi i gledam kako se sunce muči da dođe i do mene, ali mu ne daju gusti četinari. Iako je moćno, ni ono ne može da prođe ili preskoči prepreku koja mu se ukaže. Nekada ni moć nije tako moćna, koliko god osjeća. Ja uporan, čekam sunce. Turisti su se od rane zore razmiljeli po okolnim Žabljačkim šumama i jezerima. Hrle i prema Crnom jezeru da uživaju u njegovim jutarnjim čarima. Turisti prolaze i ispred mene, hrle nekuda ka Istoku, vjerovatno da uživaju u kanjonu Tare, koji se vidi sa Vidikovca. Poneki od njih se zadrže na atletskoj stazi, dugoj oko sedamsto metara, koja se nalazi u srcu četinara. Staza je elipsastog oblika, nedaleko od mene.  Pola je osunčana, pola u hladu. I ja tokom dana prošetam tom stazom, i divim se toj iskonskoj ljepoti. Šetajući stazom sretoh Voja, mog drugara iz davnih studentskih dana. Blisko se pozdravismo.

                       – Otkud ti vođe, zar ti nije ljepše da šetaš livadama pored tebe – upitah ga.

                       – Nema tamo četinara i pomiješanog mirisa kao vođe – odgovori mi.

Još malo prošetasmo i pođosmo na Momčilov grad, da na terasi velelepnog restorana pijemo kafu. Momčilov grad se uzdigao visoko iznad Žabljaka na obravnitoj visoravni. Žabljak, Crno jezero i Jablanovo jezero vide se kao na dlanu. Iznad Crnog jezera Mali međed stoji kao velika kapa. Tu o proljeću pucaju čeline. Ogromna količina vode od otapanja velikog snijega koji napada na Veliki i Mali međed, pada u Crno jezero, rušeći pred sobom i smrče, koje se nalaze na uzbrdici iznad Crnog jezera. Pri padu vode odjekuje čitavim Žabljakom gromoglasni pucanj, kao salva topova. Nad Jablanovim jezerom nakrivila se jedna visoka, široka litica. Posmatrajući taj prizor, imaš osjećaj da će litica svakog časa pasti i prekriti čitavo jezero. Ali se to ne može dogoditi. Liticu je priroda čvrsto povezala sa ogromnim kamenim gromadama koje se vežu sa Durmitorom, i ostavila je tako nakrivljenu. Pogled na ovozemaljski raj zastavlja dah, i puni nevjericom i ushićenjem da li ovo čovjek pogledom nije prodro na onozemaljski božiji raj.

Momčilov grad je dobio ime po vojvodi Momčilu, koji je u rano vizantijsko doba odnekud navratio vođe i odsjeo da odmara i razgleda. Tom epskom junaku i hajduku niko nije mogao biti ravan na kuraži i hrabrosti. Nije se odvajao od svoje britke sablje, na kojoj je pisalo:“ U Momčila sablja sa očima, ne boji se nikoga do Boga“. Ne zna se u kom pravcu je odjezdio, samo je iza sebe ostavio svoje ime. Od tih davnih dana ovo mjesto nije mijenalo ime. I njegova okolina je bajkovita i mirišljava. Samo što te mirise tihi povjetarac, koji ne prestaje na uzdignutom Momčilovom gradu, trenutno donosi i dalje ih pronosi prema durmitorskim liticama i Maloj Crnoj Gori.

 Jako sunce, koje udara pravo u glavu, kroz razrijeđeni vazduh planine, prijeti sunčanicom. Ja i Vojo se raziđosmo, svako svom pragu. Riješih da na svakom lijepom danu jutrim, da ispijam kafu na terasi, uživam u nedostižnom parfemskom mirisu i hvatam prvi sunčev zrak koji obgrli Durmitor. Žalim što ranije nijesam prihvatio uvjeravanje mojih prijatelja.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa