U Jevanđelju po Marku govori se kako je jedan čovjek doveo Hrista da mu ovaj vidi sina koga je mučio neki  nemušti duh.  Kada bi ga napao, mladić bi padao, pjenio, škripao zubima, da bi se na kraju, sav iznemogao, srušio. Čovjek upita Hrista da li bi mogao da mu izliječi sina.  Učitelj, zamoren od ljudi koji su tražili samo čuda i znamenja, u jednom trenutku je uzviknuo“O rode nevjerni. Dokle ću s vama biti? Dokle ću vas trpjeti?Dovedi te ga k meni“. Kada su ga doveli i kada je Hrist vidio kako se mladić prevrće, i kako pjeni,  upita od kada je sve to počelo. Otac odgovori da se to mladiću dešava od djetinjstva, na šta mu Isus Hristos odgovori“Ako možeš vjerovati- sve je moguće onom koji vjeruje“, na šta mladićev otac odgovori“: VjerujemGospode! Pomozi mome nevjerju!“

Biblijska pripovijest o vjeri i nevjeri, o ljudima koji vjeruju samo kada im to treba, a ne kada to osjećaju u tijesnom je dosluhu sa najnovijim ostvarenjem Nataše Žurić, Isječak kruga, roman koji nije ništa do pripovijest, oraspetosti između vjere i sumnje, pokušaju bjekstva, zatvaranju u svijet učmalosti, koji neminovno ukazuje na nemogućnost izlaska iz začaranog kruga života, u kojem junaci, odnosno antijunaci žele da uvuku svakog, a pogotovo one koji žele da se otrgnu  iz kandži besmisla i beznađa. A to je jedino što može da ponudi kasaba u koju autorka smiješta radnju ovog surovog romana, teškog, nalik kaputu nakvašenog kišom, pod čijim teretom se povijamo, posrćemo i padamo- nemoćni da ponovo ustanemo.

Isječak kruga pripovijest je o apatiji i beznađu, o ne-želji da nastavimo, da se suočimo sa sobom i svijetom i sebi priznamo ko smo i kakkvi smo postali. U pitanju je priča  o blijedoj ženi guste crne kose, prošarane tek ponekom sijedom vlasi, o strahu (strah je patnja, a patnja znak da si živ, kaže autorka) o bojazni od neizvjesnosti i nepoznatog, o zavisti, ljubomori, želji za ponovnim življenjem sopstvenog propuštenog i promašenog života, o neostvarenosti i nemanju snage da se odvojimo od učmalosti i besmisla koje je donijelo životarenje u kasabi smještenoj jedino na karti zaboravljenih gradova.O varošici na periferiji dešavanja, i što je mnogo gore- na periferiji života u koju više niko ne svraća. Čak ni laste. O ljudima koji  su živjeli samo jedan isječak kruga i koji život nijesu udahnuli punim plućima. Nikada. Nijednom.

U spazmatičnoj atmosferi, u udžaricama i birtijama u kojima se miješaju mirisi znoja, duvana, piva, šljivovice, razočaranja, autorka smiješta svoje antagoniste, ljude izgubljenih snova, davno pokopanih iluzija, od kojih su ostale samo isprazne priče koje titraju u dalekoj izmaglici, i u koje više ne vjeruje niko, a pogotovo oni koji ih pripovijedaju,autorka tka zanimljivo štivo satkano od preplitanja faktografije i surovih, upečatljivo dočaranih umjetničkih vizija.

Isječak kruga je naizgled sirovo, ali upečatljivo štivo, jer autorkina sirovost nije posljedica neznanja, odnosno nemogućnosti suptilnog, književno utemeljenog načina opisivanja, već želje da na što autentičniji način dočara atmosferu beznađa, cinizma i groteske. Ako se tome doda (iako sena prvi pogled može učiniti apsurdnim) nemala doza poetičnosti kojom sve to opisuje, dolazi se do zaključka da je Nataša Žurić postala pisac za koplje vještiji u odnosu na svoja prethodna djela.

Isječak kruga priča je o učmalosti  života malog naselja čija tragedija nije u njegovoj veličini već u činjenici da ono u najdoslovnijem smislu predstavlja periferiju smisla i  periferiju života čiji stanovnici, što je i najgore, žele da tako ostane.Takvoj atmosferi, suprotastavlja se jedino  zgrada škole, koja zbog ambijenta u koji je smještena i minirnog značaja koji joj pridaju stanovnici jedva zadobija obrise metafore. Sve se to jasno vidi u rečenici koju autorka piše n samom početku, uvodeći čitaoca u besmislenu i povremeno spazmatičnu istoriju života  ljudi iza kojih je nestala prošlost, a ispred kojih se budućnost ne nazire:Pokušaj da se od seoskog naselja napravi gradić, jalovo je ćutao u tihosti koju  ni psi nijesu imali volje da narušavaju.

Roman Nataše Žurić hronika je propadanja varošice koja je u svakom smislu ostala kasaba, ali ono mnogo važnije u književnosti, što njenom tekstu daje umjetničku vrijednost je što je u pitanju hronika propadanja života jedne žene koja uprkos snazi svog karaktera i nastojanju da promijeni stvari ne uspijeva u tome I čiji se život zbog toga pretvara u istinsku ljudsku tragediju

Isječak kruga, roman je o apatiji, zaboravu i tragičnom osjećanju života, priča o gradu u kojem je svako rođenje poraz ( ako ga uopšte i ima )a svaki život promošaj. Ipak i u takvoj atmosferi,  primijeti se poneki zračak nade, pronađe se, kao autorka kaže, poneko rumeno lice sa riđim brkovima i živahnim očima boje neba u ljetnjoj izmaglici.

Ostvarenje Nataše Žurić  opora je i gorka, ali snažna priča o tišini koja je gora od svake buke, tišini koja nadjačava sve čaršijske priče i sve uzaludne i promašene živote.Priča o ljudima čiji koraci vrijeđaju napukline kasabe.To je snažna pripovijest o nihilizmu ravnodušnosti, nebrizi za drugog, suludom radovanju  tuđoj nesreći, koja ni onim zluradim, koji joj se raduju, a ni sami ne znaju zbog čega, ne donosi ništa, osim kratkrotrajnog osjećanja da su svi jednaki, i da su životi svih njih (bez izuzetka) nedovršeni, promašeni i uzaludni. Isječak kruga umjetničko je svjedočanstvo o ljudima, kako zapisuje autorka, koji su ogluvili za laste, o životu umotanom u smrtni zadah, o onima koji nemilice mrve život i koji nastoje da ga što prije zagube. Poput pisma u pošti koje nikada neće biti isporučeno.

 Ipak, iz takvog miljea, katkad (makar i na tren) sine poneka zraka, tračak sreće koji donese nadu da život ipak ima smisla.

Roman Isječak kruga (koji bi se mogao tumačiti i kao pripovijest o nedovršenoj stvarnosti i nedovršenim živottima) priča je o vjeri, i istovremeno, o nemanju vjere.O neuspjelom pokušaju da se ljudi koji ne vjeruju više ni u šta, ipak  predaju u ruke neke nedokučive sile koja bi ih izbavila od sivila i besmisla, u ruke nekog ili nečeg ko zna odgovor  i ko je dosegao prostor  nedokučive tajne. Ali čak i kada se radi o besmislenoj vjeri (bez obzira u šta vjerovali), kako kaže Migel de Unamuno,“ o vjeri bez sjenke i trunke neizvjesnosti, o vjeri glupih ugljara“, ona ipak pruža ruke ka bezvjerju. Jer očajanjem se stvari potvrđuju, a istovremeno i poriču. Očajanje je sve i sve je u očajanju, saopštavaju nam likovi romana. Zbog toga( iako se čini kontradiktornim) on jeste pripovijest o pokušaju pronalaženja utjehe. Jer kao što neke ljude boli noga, ruka, oko, naše junake boli život. Muči ih i provocira  svojom nedostižnošću, svojim tajnim putevima i smislom koji nije uvijek lako spoznati.

Nataša Žurić svojim književnim postupkom, odnosno onim što želi da postigne povremeno podsjeća na metodu Imanuela Kanta, odnosno njegovu Kritiku praktičnog uma. Jer dok je u svom najslavnijem djelu, svojoj prvoj kritici, Kritici čistog uma veliki njemački mislilac pokušao da utemelji sudove koji su opšti i nužni ( zanemarivši na taj način čovjeka), u drugoj kritici je nastojao da sagradi sve što je u prvoj srušio. Njegova pripovijest o kategoričkom imerativu nije ništa do pokušaj ponovnog  dovođenja čovjeka na tron.Jer sve što je razorio umum, Kant je želio srcem da obnovi.A to upravo radi i autorka Isječka kruga- ma koliko nam se atmosfera koju opisuje činila mučna, i ma koliko naizgled životi njenih protagonista, odnosno antagonista, bili promašeni, ona piše jednu vrstu ode ljudskoj hrabrosti i istrajnosti. A to je ono čega u vrijeme čiji smo svjedoci, u vrijeme uljuljkanosti u samodovoljnost- itekako nedostaje.

Piše: Vanja Kovačević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime