Čuvala je stado ovaca. Blagi povjetarac joj je mrsio duge kose, dok joj se on prikradao. Zaklonio se iza jednog brežuljka, samo pomolio glavu. Posmatrao je. Oči mu pune njene vitkosti i jednog pramička kose koji joj se spuštio na čelo. Pogled joj neđe luta, kao da nekoga traži i iščekuje. On je i dalje gleda, i ćuti. Srce mu igra u grudima, ključa od ljubavi. Duša mu se puni čežnjom. Njena ljepota vibrira u njegovom nemirnom srcu. Svaki djelić njenog lica se smiješi. Razmišlja. Obrhvan velikom navalom osjećanja i nedoumicom kako da joj se javi. Iz glave mu ne izlazi misao kojem se riziku izlaže. Ne zbog nje, nego zbog njenih roditelja. Zaprijetili su joj da im se ni pogledi ne smiju sresti. Nikad i niđe. A, oni su se voljeli. Strasno. Bili su jedno drugome u grudima, u glavi, u besanim noćima. Ispred nje još stada i čobana. Strepi od iščekivanja. Vjerovala je da će doći. Šta ako je vide ostali čobani? Neko će je od njih odati. Šta će joj reći roditelji? Ali, ona ga je i dalje željno iščekivala. On je gledao i razmišljao.

dr Mihailo R. Čabarkapa

                          Da li da se vrati kući, ponovo da dođe. Da skupi snagu. Znao je da ni njena patnja nije manja od njegove. Riješio je. Neće dozvoliti da mu ona bude bolno sjećanje i lijepa uspomena. To bi ga dokrajčilo. Zviznuo je. Tiho. Povjetarac joj je nanio zvižduk. Okrenula se. Ugledala ga je i dolepršala do njega. Dva uzavrela srca spojila su se u jedan zagrljaj. Mrsio joj je kose i ljubio čuperak na čelu. Ona mu je vajane ruke provlačila kroz kosu, milovala mu lice, stavljala ih oko vrata.

  – Ljubavi moja, đe si više. Overemih, čekajući te.

    – Znam šta su ti rekli roditelji, a umro bih bez tebe.

                       – Ne vjerujem da su spremni na takav grijeh. Nekako izokola pričaću sa majkom.

                         Uslijedio je još jedan vreli zagrljaj i nekoliko opojnih poljubaca, a onda je ona otrčala pred svoje stado. Strahovala je da li je ko vidio. On se vratio kući, blijed, nervozan, nesigurnog koraka, kao da mu se gubilo tlo pod nogama.

                        – Šta ti je, što tako izgledaš, đe si bio – upita ga majka.

                        – Trčao sam da vratim ovce, otišle su put Dolova, a ja nijesam dalje smio, gore Rada čuva ovce.

                         – Idi, vrati ih, javi joj se, slabiću, Rada će biti naša, ako budem živa – dreknu mu majka. 

                          – Nemoj, majko, molim te. Znaš kako su joj zaprijetili roditelji, neću da joj pričinjavam još veći bol.        

                           – Njena anđeoska ljepota, plemenitost i dobrodušnost, koju isijava i osvjetljava okolinu, osvijetli će i našu kuću, čuješ li što ti kažem. Neka pričaju njeni roditelji šta hoće. Idi, vrati ovce i javi joj se  – zapovijedi mu majka.

                           Mića je majka ohrabrila. Odmah se promijenio. Sav srećan je otrčao.

                           – Znala sam, moja ljubavi. Srce mi je reklo da ćeš doći. Ono me nikad ne vara. Nešto mi govori iznutra da nema te prepreke koju naša ljubav neće preskočiti.

                             Uveče je pitala majka:

                            – Da se slučajno nijesi sastajala s Mićom.

                            – Ne, viđela sam ga naspremase. Sreli su nam se pogledi. Moram ti priznati, majko, osjetila sam toplinu oko srca. Neka nebeska sila nas je povezala, kao da smo bili jedno uz drugo.

                             – Ne mogu ja zabraniti Miću da čuva svoje ovce, a ćorava nijesam.

                             – E, onda ti nećeš čuvati.

                              Prolazili su dani, Rada je bila stalno kući. Brat joj je čuvao ovce, a ona patila. Nikako se nije mogla gledati s Mićom. Najteže joj padala momačka pjesma, koja je dopirala do njene kuće: “Oj đevojko verem bolovala u veremu mene spominjala”. Kako će preživjeti bez Mića – pitala se Rada. A to pitanje ni Miću nije izlazilo iz glave. Obadvoje su venuli u svojoj patnji. Sve okolo njih je pritisnula gusta tama, pomiješana sa njihovom patnjom. Kao da sunce nije izgrijavalo. Takve ljubavi, od kada se zna, nije bilo u kraju. Nakon nekoliko dana i Mićo je odustao da čuva ovace. Shvatio je da je Rada utamničena.  Prolazili su dani, a njih dvoje je sve više razjedao verem. Rada je samo mogla da izađe do izvora da donese vode, ostalo je provodila u kući, riješena da se, ne pitajući za cijenu mora viđeti sa Mićom.

                                 Čekao je Mićo Radu pored izvora, skriven u paprati. Radino srce ga je osjetilo. Sjutra veče Radini su ostali bez vode. Odmah su posumnjali. U Mićovoj kući orila se pjesma, odjekivali pucnji iz levora. Ljubav se ne može ukrotiti i zatvoriti. Nema te ograde, prepreke, zabrane, koja može osujetiti ljubav. Jer, ljubav živi i buja i ne može se utamničiti. Razara sve što joj se nađe na putu, pa i verem. Teže boljke od verema nema.

Piše: dr Mihailo R. Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime