Od bajkovitog sunca, praska do apokalipse

            Mojkovački likovni salon, koji ove godine obilježava deset godina uspješnog trajanja, imao je tokom novembra svojevrsnu pretpremijeru i to u Kragujevcu, centru Šumadije. Dok političari, zaklinjući se u „evropski put“  i spremnost na „evropske integracije“ izgovaraju ispraznu mantru o prijeko potrebnoj prekograničnoj kulturnoj saradnji, umjetnici takvu saradnju grade – djelom.

            Dogovorom između  Doma omladine iz Kragujevca i Centra za kulturu „Nenad Rakočević“  iz Mojkovca, u Kragujevcu je priređen svojevrsni umjetnički spektakl. Do kraja novembra posjetioci Galerije Doma omladine moći će da vide ostvarenja 15 umjetnika iz Mojkovca, ali i iz drugih crnogorskih gradova, okupljenih oko Mojkovačkog likovnog salona.  Ova manifestacija nosi naslov „Izložba mojkovačkih umjetnika“, a izložene su slike, crteži, fotografije i digitalni printovi. Učesnici izložbe su autori  koji su akademska zvanja sticali na Fakultetu likovnih umjetnosti  na Cetinju, Akademiji lijepih umjetnosti u Trebinju, Fakultetu vizuelnih umjetnosti  i Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, Fakultetu savremnih umetnosti u Beogradu, ali i entuzijasti, koji se posvećeno bave likovnom i vizuelnom umjetnošću.

            Kako je rečeno na otvaranju, izložba je početak saradnje Doma omladine  iz Kragujevca i Centra za kulturu „Nenad Rakočević“ iz Mojkovca. Planirano je da kragujevački likovni umjetnici, uzvratno, izlože svoje radove već ove godine u Mojkovcu a, takođe, u planu je i nastup kragujevačkih muzičara u gradu  na Tari.

            Raznolikost, ali i iskorak u neistraženo, bio bi zajednički imenitelj onoga što su mojkovački umjetnici pokazali posjetiocima kragujevačke izložbe.

            Aleksa Tomović  se predstavio slikom „Sunce, sloboda i malo cvijeta“, rađenoj u akrilik tehnici. Ako se, prema Nikolaju Hartmanu, možemo složiti o postojanju tri plana na svakom platnu koje je doticala ruka umjetnika, za Tomovića se s pravom može kazati da je kompozicija ove slike dodala i „četvrti plan“ – u vidu brojnih asocijacija na arhetipsko, biblijske legende, bajkovite priče i nestvarna bića.  

            Marko Kosović je izložio  fotografiju koju je naslovio imenom „Veza“, a koja se nalazi i na naslovnoj korici solidno urađenog kataloga ove izložbe, na kojoj stoji i logo Centra za kulturu u Mojkovcu, a na koricama je i grb Crne Gore i Doma omladine u Kragujevcu.    Ilija Vuković crtežom  „Estetika kruga“ budi brojne nedoumice i postiže ono za čim teže stvaraoci – da posmatrača ostavi zamišljenog. Taman toliko da u svojoj svijesti nadogradi umjetničko djelo. Uostalom, nije bez razloga rečeno, da konačni oblik umjetničko delo dobija u svijesti primaoca. Jelena Jušković, idući u korak sa savremenom umjetnošću, svojim radom „Bajke“ kombinuje fotografiju i digitalnu umjetnost. Ksenija Ćorić  svoju fotografiju naslovljava „Bez naziva“, ali čini da posjetioci izložbe daju svoju definiciju onoga što je pokazala talentovana Ksenija Ćorić. Zgrada na njenoj fotografiji asocira na novi Vavilon, ali bez ljudi, a sivilo  koje je uhvaćeno u punom zamahu, istovremeno ukazuje na obezljuđenost i obezdušenje civilizacije koja sama za sebe govori da je „napredna“.  

            Ljudmila Jušković  svojim crtežom „Portret“, na najboljem je putu da, s pravom, pridobije epitet da poseduje direrovski talenat, kakav je u mladim danima pokazivao samo Vladan Subotić, polaznik umjetničke škole kod čuvenog francuskog profesora i umetnika  Mišela Šanzijea, inače učenika Pabla Pikasa. Slikarstvo Albrehta Direra i Ljudmile Jušković  razdavaja nešto više od četiri vijeka.  Ali ih sjedinjuje – preciznost u crtežu. Tu je isti osjećaj za kontrast, za raskoš kolorita,  izražena akcija. Podsjećanja radi,  Direr je između 1494. i 1495. posjetio Veneciju. Pošto je onima, kao što su Ljudmila i Direr, Bog neštedimice darivao talante, Direru nije bilo teško da  postane veći renesansni slikar i od samih italijanskih majstora, koji su držali primat na razmeđi XV i XVI vijeka. Valjalo bi, zato, pažljivo pratiti, ali i podsticati,  dalji rad Ljudmile Jušković, pošto se direrovska preciznost u likovnom iskazu ne rađa svaki dan.

            Digital art je umjetnost koja se mahom vezuje za gradove daleko veće od Mojkovca. Dva autora iz Mojkovca razbijaju taj stereotip. Milena Damjanović radom naslovljenim kao  „Trotoart“, pokazuje da je ovom tehnikom moguće iskazati sve ono što čine najveći likovni stvaraoci. Biciklista  sa kacigom, prslukom, ramom i blatobranima bicikla u žutoj boji, opravdavaju slogan „Budi vidljiv, budi bezbjedan“. Uostalom, umjetnost treba da služi čovjeku- da ga oplemenjuje, da ga izgrađuje, ali i da mu omogući bezbjednost. Uostalom, život je najveća vrijednost.

            Crna boja sa majstorskim prelivom koji, ipak, omogućavaju  vidljivost akta na slici, karakteriše rad Miloša Filipovića „Nibiru“, koji takođe, spada u digital art. Slika  Mladena Blaževića „Krajolik“, rađena u akriliku, daleko prevazilazi svoj naslov. Krajolik jeste, ali je višeznačnost, udružena sa asocijativnošću, učinila da predstavlja višeslojnu kompoziciju, koja  postavlja pred posjetioca brojna pitanja o prirodi, našem odnosu prema okolini, suživotu onih koji dijele njen prostor…  

            Ono što je Hičkok postizao nezaboravnim kadrovima u njegovim filmskim remek-djelima, to čini Novak Braunović svojom fotografijom  koju je naslovio kao  „Jutro“. Kombinacija izlazeće svjetlosti (sunca), drveta koje je u centru, okolne šume čije, takođe, crnilo nagovještava tajnovitost i zebnju, fantastični prelivi samo jedne boje, crne,  sa malo svijetla, zaokružuju kompoziciju ove hičkokovske fotografije. Nije ni čudno, nema dobrog filmskog stvaraoca, a da dobro ne poznaje osnovne zakone fotografije. Zar se glavni snimatelj  u dugometražnim filmovima ne zove direktor fotografije, a ne filmski snimatelj.

            Predrag Radulović  slikom „Muka“ rađenoj u kombinovanoj tehnici, svoj umjetnički iskaz šalje koristeći ljudski torzo, pri čemu majstorski kombinuije boje, senke, ali i pokret.          Apokalipsa, sa kojom se čovječanstvo suočava još od nastanka Biblije i Otkrovenja Jovanovog, u kolektivnoj svijesti judeohrišćanske kulture profilisana je kao događaj sa mnogo ognja, razaranja i uništenja gradova, pa i čitavog svijeta. Bog na taj način, kazuje Sveti Jovan Bogoslov u Otkrovenju,  uništava svoju tvorevinu, pošto su se  oni koje je stvorio i dao im razum, sa slobodom, da ga upotrijebe na dobro ili zlo, odrekli zakona božijih.  Velizar Vuković svojom „Apokalipsom“ daje jedno novo viđenje Apokapsisa: aktom na kome nema ničeg ljudskog kao da poručuje da je smak svijeta tu. Ljudi su se odljudili. Nama ih nigdje, pa ni na Vukovićevoj tvorevini. Sve se ljušti, runi, ako se ne popravi – propast je tu. Među nama!

             Vladimir Fuštić slikom „Most“, rađenoj u akriliku, pokazuje šta se može postići bogatsvom boja, kombinacijom njihovog spektra, a sve  vještim rukama umjetnika.  Vladislav Kosovič  slikom „Prasak“ koju je uradio kombinovanom tehnikom, stavlja posetioca pred životni upit, da li je ovo prasak koji znači rađanje ili eksplozija koja označava kraj ove zamorene civilizacije.

            Ako bi sumirali uspješan nastup mojkovačkih umjetnika, pažnju koju su njihovi radovi zavrijedli među brojnim posjetiocima izložbe u galeriji kragujevačkog  Doma omladine, ova manifestacija raduje,  zato što  nagovještava  plodnu saradnju dvije kulturne institucije. Ali, i živi kontakt umjetnika iz dvije sredine.  Na dobrobit ljubitelja umjetnosti u Srbiji i Crnoj Gori.

Tekst i foto: mr Ranko Milosavljević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime