Javnost je već preko sredstava informisanja upoznala talentovanu Bjelopoljku Amilu Kujović, studentkinju Prinstona u Nju Džerziju, jednog od najpoznatijih univerziteta u svijetu. Ovo je treća godina kako vrijedna Bjelopoljka tu prati studije biohemijskog inženjeringa za potrebe medicinskih nauka. I na tako visokom obrazovnom nivou, među najboljim studentima svijeta, Amila zrači dominacijom i predstavlja realnu nadu ka novim naučnim dostignućima iz oblasti medicine. Najviše ocjene od Osnovne škole „Marko Miljanov“ preko Gimnazije „Miloje Dobrašinović“ do sad treće godine u Prinstonu, govore ne samo o izuzetnom talentu, već i o izuzetnoj energiji i požrtvovanju. Ni dvjema starijim Amilinim sestrama, Amini i Elzi, nije nedostajalo ni predispozicija, ni entuzijazma tokom školovanja. Amina je završila Prirodnomatematički, Elza Pravni fakultet na Univerzitetu u Podgorici. I obje, kao i Amila, sa „Lučom“, sa peticama i desetkama. I ne manje važno, sve tri sestre su, osim pomenutih ocjena u dnevnicima i svjedočanstvima, od vrtića nadalje imale i najveće ocjene koje se ne upisuju već ih vršnjaci i sredina pamte.

Sestre Kujović

Danas u vremenu makar blage krize u oblasti vaspitanja djece i njihove motivacije za knjigom i školom, nije li vrijedno čuti u kakvom su porodičnom ambijentu odrastale i učile sestre Kujović, te kako se kod njih budio taj interes i ljubav za knjigom. Pitali smo, koga drugog no njihove roditelje, Abaza i Vesnu. I saznali da nije u pitanju nikakav vanredan režim odnosa u porodici, djeca su od najranijeg uzrasta prihvatala svoje obaveze i izvršavala ih bez tutorstva i pritisaka. – Nema ni ovdje magičnog štapića niti posebnog recepta. Mislim da su od najranijeg djetinjstva važne navike. Ako se blagovremeno uspostave radne navike, one postaju dječja svakodnevica i stil ponašanja koji ne predstavlja opterećenje niti podrazumijeva bilo kakav pritisak. Tražile su da im pričam priče i čitam bajke. I činio sam to, neumorno. Kupovao sam razne bajke i priče, čitao im, one postajale sve radoznalije. Kad su naučile da čitaju, prestala je ova moja obaveza. Shvatio sam da su lijepe radne navike ne samo put ka dobrim ocjenama u školi, već i put ka samoobrazovanju, put za pozitivne životne navike i za srećan život, priča Abaz. Majka Vesna je, već kao po nekom pravilu, bliža kćerkama, bliže pratila njihov cjelokupan rad i odrastanje. „Naravno da je bilo i obostrane ljubavi i maženja i popuštanja, ali je uvijek postojala granica i poštovale se lične obaveze i dogovoreni zadaci. I nijesam im nametala domaćičke poslove, čak sam se bojala da im i to koliko se same interesuju oduzima vrijeme za učenje, kaže Vesna. Kujovići žive u dvosobnom stanu u kojem su sve tri djevojčice imale zajedničku sobu za učenje. Nijesmo im nametali ni vrijeme učenja, ni vrijeme spavanja, niti ono što one planiraju za igru i slobodne aktivnosti. A svakako pratili smo sve to, usmjeravali nekad malo više nekad manje „glasno“, ali uvijek jasno ukazujući da svako treba da izvršava svoje obaveze. Ne, nijesmo im radili domaće zadatke. Bili smo tu da pojasnimo, da uputimo na određeni izvor znanja i naravno da u raspoloživim prilikama stvorimo što optimalnije uslove za rad, pričaju očigledno srećni roditelji. A roditelji su – majka sa završenim pravnim fakultetom, otac ekonomista. Rekoše da za uspjeh djece zasigurno nije presudan stepen obrazovanja roditelja. Uvijek je za svakog bolje kad zna više, a na pravilno roditeljstvo i uspješan porod utiče puno faktora, tvrde oni. U takvim porodičnim relacijama nije previše teško prepoznati pozitivne recepte.

Piše: Murat Ćorović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime