Godina 1947. Ratna pustoš vidljiva na svakom koraku. Za školu prispjele četiri generacije,  školskih zgrada premalo, a svezaka – ni za lijek. Nedostatak svezaka su u Njegnjevu, kod  Bijelog Polja riješili na originalan način. O tome  je prije 40 godina pričao Rade Šebek, ugledni  narodni učitelj i direktor Osnovne škole „Pavle Žižić“ u Njegnjevu.

­„U prvom razredu  imali smo preko pedeset učenika uzrasta od sedam do deset godina. Učionce tijesne. U većini sela na području Sreza bjelopoljskog nastava se odvijala u privatnim kućama. Školskog pribora, pogotovo svezaka nigdje. Nije imalo ni kamenih školskih tablica koje su i prije rata korišćene za nastavu u prvom razredu. Nevolja natjera da se nađe rješenje.

Na kraju sela nalazio se kamenjar u kojem su  dominirale crne ploče. Otkrili smo da se od njih mogu praviti tanje ploče, takozvani kameni listovi. Bio je to materijal skoro indetičan onome od kojeg su pravljene fabričke tablice za đake prvake.
Organizovali smo sastanak u selu i donijeli odluku da počnemo proizvodnju „kamenih svesaka“.

Škola u Njegnjevu-današnji izgled

Nekoliko ljudi vještih zidarskom zanatu zaduženi su da od kamenih blokova prave ploče debljine do jedan centimetar i da ih sijeku u dimenziji dvadeset puta trideset centimetara. Oni vješti stolarskom zanatu pravili su drvene ramove za ove ploče i dobili smo tablice koje su bile pogodne za učenje pisanja slova i brojeva. U istom majdanu smo pronašli kamen koji je bio pogodan da se njime piše po ovim tablicama. Te kamene „olovke“ bile su poznate pod nazivom križe. Našoj, a ni radosti djece nije bilo kaja. U našoj improvizovanoj radionici bili smo zatrpani porudžbinama. Čak smo i školama na području Sjenice i Novog  Pazara isporučili „kao poklon“ oko 1500 tablica. O tome je vijest donijela „Borba“ , tada veoma čitana  novina, sa neskrivenim ponosom je pričao učitelj Šebek.

Piše: Radomir Perišić            

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime