Tekst posvećujem svojoj babi Danici, autor

Tužbalica ili pjesma sa suzama kako to označavaju književni kritičari predstavljaju jedan dio posmrtnog ceremonijala, pravoslavnog življa u Crnoj Gori. Dosta rijetko tužbalica ima i u muslimanskom življu Plavsko-gusinjskog kraja. Danas se tužbalica može ređe čuti, ali je prisutna i dalje u Crnoj Gori, Južnoj Srbiji i kod Vlaške nacionalne manjine gdje se ona naziva ,,bocet“. Tužbalicu po nepisanom pravilu izvode žene, mada ima i zapisanih slućajeva o muškim tužbalicama u Morači.

Tužbalice, tužilje ili narikače svoje tužbe izvode prilikom prilaska odru pokojnika, prilikom opraštanja sa pokojnikom ili prilikom posjete grobovima. Stihovi tužbalice  pretežno budu u osmercu ili dvanaestercu. Stihovi tužbalice izražavaju bol za upokojenim, ali i u tužbalicama se kazuje i “kori“ stanje u društvu, socijalna nepravda. Tuži se samo u toku dana, od izlaska do zalaska sunca, počinje se veoma tiho a kako tužba odmiće tako se i glas tužilje pojačava. Tužbu  prate  uzdasi i slogovi: oj, joj, ej koji treba da predstave bol i tugu.Generalno sve tužbalice -tužilje kažu da su počele tužiti “od svojega jada i muke“, kako to u svojoj knjizi “Život, običaji i vjerovanja u dolini Lima“ navodi Miomir Mijo Božović obrađujući posmrtne ceremonijale u tom dijelu Crne Gore: “Naricanje u tužbama i lelekanje su evociranje uspomena na rastanku sa najbližim, otrzanje od zaborava, svojih dragih, rodbine i svojte u rodu i plemenu. A većinom se kao tužbalice i lelekači javljaju oni koji iznenadno gube najdražeg svoga, kako se kaže, suzu pušta i leleče najbolje onaj koga je žalost po srcu zakačila“. Tužbalica se izvodi kako bi se pokušao umanjiti bol i kako bi se porodici upokojenog pomoglo da lakše podnese čin opraštanja sa upokojenim. “Mnogo je lakše sahraniti i oprostiti se od umrlog, uz tužbalicu jer tada iziđe emocija iz tebe ne goriš u sebe“ su riječi kojima tužbalicu opisuje, jedna od najpoznatijih tužbalica trenutno u Crnoj Gori, Milica Miloševic iz Kolašina pred kamerom TV Vijesti a u razgovoru sa novinarom Seadom Sadikovićem. Tužbalice izazivaju tugu često propraćenu suzama. Posebnu tugu izaziva i to što tužbalice u svojoj tužbi pominju i ranije upokojene, i njima se obraćaju kao živim, uz saopštavanje situacije kakva je u njihovoj porodici. Neizbježni detalji u tužbalicama su i pitanja koja se postavljaju upokojenom, kako će se nastaviti život bez njega i kako će se žalost za njim umiriti. Posebno su teške za slušaoce i izazivaju dosta emocija tužbalice koje se izvode za mladom osobom, i osobom čija je smrt iznenadna.

Tužbalice su danas pred izumiranjem, u vezi su sa starijom populacijom. Tužbalice sada samo izvode starije žene, jer kako sve one navode mlađe ne žele da uče kako se tuži. Veoma je žalosno sto se ova umjetnička, književna forma polako gasi jer pored svoje prvobitne svrhe da ožali upokojene ona je predstavljala i pečat našeg identiteta, predstavlja oblik našeg nematerijalnog kulturnog nasleđa. Veoma je važno istaći da žene koje tuže i koje su tužile pretežno su bez škole ili sa veoma niskom stepenom obrazovanja, ali se mora istaći sa veoma istančanim smislom za poeziju.

Piše: Petar Pantović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime