Nedjeljom u, devet, već godinama tijesnom ulicom predgrađa prema groblju prolazi Majka.  Korak težak, kratak, umorno ujednačen. Pogled pun praznine. Na pozdrave odgovara jedva čujno. Nikome ne govori ni dobro jutro, ni dobar dan. U početku su je iz dvorišta pratili pogledi obojeni saosjećajnošću i šapatom,  nesrećnica. Vremenom ljudi se naviknuše na njen spori korak, crninu i pogled u prazno.

Na sporednoj kapiji grobljanske ograde škripnuše zarđale šarke. Među spomenike nečujno stupi Majka. Suze zamutile vidik.  Nepogrešivo ide prema spomeniku sa čijeg granita zrači vedrina momačke ljepote. Velikim slovima u zlatorezu piše… Radenko, rođen 1970. – poginuo 1992. godine. Bijelom maramicom u smežuranoj šaci, nježnošću mjesečevog zraka, pređe preko hladnog kamena. Pripi usne uz široko čelo slike i osta tako- pripijena uz spomenik. Jeca, bez glasa. Samo podrhtavanje ramena pokazuje da je živa.

 „Danas ti je, srećo majkina, rođendan. Donijela sam ti i ruže, od onih što ste ti i  i Jadranka sadili. Izrasle su velike, bogato cvjetaju. Tvoja sestra i ja razgovaramo sa prvim pupoljcima. I Jadrankina djeca znaju da je to tvoje cvijeće i otimaju se ko će da zalije ujkove ruže. Planirao si da ružama okitiš auta kad budeš sestru udavao. Planovi su ti dodirivli nebo…

Onda je za sve nas došao ispit iz savjesti i patriotizma. Savjest ti je govorla da u taj rat ne treba da ideš. Rekao si: „Neću da idem.. Nije ovo moj rat i mene nema u njemu.“

U meni su se u čvor vezali: strah za tvoj život i muka da ćeš ponijeti žig izdajnika. Prvi put od kad u  našoj kući stasavaju muške glave ostala bi nam kuća bez odziva na poziv domovine. Mislila sam da je to rat u kojem se brane sloboda i domovina…

 Mrak je obavio vrhove brda, ispunio našu kuću.  Nijesmo palili svijetlo. Ćutali smo. „Šta te muči, majko, progovori ti. „Bojim se sramote“ , rekoh ja. Skočio si hitro. Upallio svijetlo i zagrlio me snažno.

„Majko,  sramote o kojoj pričaš neće biti. Možda ni života“, rekao si kao da se tebe to ne tiče.

Sunce se bližilo zenitu. Ponovo se led majčinih usana pripi uz hladnoću kamena.  Dugo  su, iznad  buketa ruža podrhtavala njena ramena, prije nego je, ponovo, škripnula zarđala šarka na sporednoj kapiji.

Piše:Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime