Nije to obična rijeka. Ona ljude čini boljim, ali traži poštovanje. Ako za to nijesi spreman, ne možeš biti, niti si dostojan da budeš splavar na njenim vodama, rekao je svojevremeno Ranko Mišnić (aktuelni predsjednik Mojkovca), nakon tri decenije splavarenja na najljepšoj među rijekama

Mojkovac –Biti na Tari, u njen kanjon ući –to je jedna strašna stvar! Prosto si tu opkoljen snagom prirode. Onaj ko to nije vidio, ništa nije vidio, onaj ko je jednom doživio, uvijek će se vraćati, -često je, za života, govorio poznati planinar, Dušan Bulatović –Džambas, lud za Tarom, koliko i planinom. Goran Leković, koji polako postaje živa legenda među tarskim splavarima, jedne prilike nam je rekao: „Tara je boginja, a ja samo vjernik, koji ne izlazi iz njenog kanjona – našeg hrama“.

Mojkovčanin Ranko Mišnić je već 30 godina dio svijeta Tarskih splavara, posebnih ljudi na posebnoj rijeci. Nema se, kaže, ni iz savremenog ugla, ništa dodati ni oduzeti njihovom viđenju rijeke. Pričali smo, malo, o Tari i splavarenju, vremenima prošlim i sadašnjim.

                                                   Prvi zakon Tare

-Sve je baš onako kako su rekli Džambas i Goran. Tara nije obična rijeka. Ona mijenja ljude, čini ih boljim. Traži samo jedno -poštovanje. Ako je ne poštuješ, bilo da je voda mala ili velika, nijesi ni dostojan da budeš u njenom svijetu, da budeš splavar na njenim vodama. Možeš lako biti kažnjen, s kakvom god opremom da dođeš, veli Ranko.

Na nagovor Džambasa, davne 1982.godine, sa par drugara, Ranko pripremao da prvi put u životu prođe kroz kanjon, od Levera do Šćepan polja. To su, kao dio ekipe koja se stiskala na malom, neuslovnom, crnom gumenom čamcu, propratili i novinar Pobjede S. Marković I fotoreporter D.Damjanović, obojica sa dosta avanturističkog duha i potpunim manjkom iskustva. Prvo što su, pred sam polazak, čuli bila je, upravo, priča o tom poštovanju Tare.

Splavarenje-nekad

-„S Tarom se ne možeš rvat. Njenu snagu i bukove treba poštovat, jer će te za tren s leđa zbaciti“, ponovio nam je, tada, nekoliko puta, Selim Šehinović, stari splavar sa Tare i Drine. Odlično pamtim te riječi. U tom trenutku, naravno, nijesam ni slutio da nas je Selim upoznao sa prvim i vječitim zakonom splavarenja Tarom. Sve se na rijeci može promijeniti, i mijenja se, ljudi dolaze sa savremenom, kvalitetnom opremom, ali će taj zakon uvijek važiti. Ko ga ne poštuje, u nevolji je, zbog toga se i događaju nesreće. To bi trebalo da znaju svi koji kreću na Taru, upozorava Ranko.

                                              Niko kao Leković

U vrijeme kada je on počinjao upoznavati kanjon, Tarom su „vladali“ splavari iz Foče. Obuku su prošli kod starih, iskusnih triftara. U to vrijeme, turističke ture, uglavnom za strance i naše političare i bogatiji svijet, organizovala je jedino agencija „Unis-turs“, iz Sarajeva, a splavove su spuštali Fočani. Oni su, priča Mišnić, još 1982.godine, dok je za nas splavarenje bilo samo avantura, od njega zarađivali. Imali su, na Brštanovici, uređen kamp sa bungalovima. Bili su tu Zdravko Kovač, Mićko Vukadinović, Kemo Čelik, Vučko Vukadinović, neki Mastilović, Adem Pendek sa sinovima Fikom i Džemom, koji i danas voze, i još nekoliko njih.

-Nikog, tada, iz Crne Gore nije bilo, osim mladog Gorana Lekovića. On je čuvenom splavaru Salku pomagao u sklapanju splavova, učio kod njega vještine i zanat splavarski, i danas je nenadmašan sa drvenim splavom, najvećom atrakcijom na Tari. Tek negdje 1988.godine, Milo Stijepović, iz NP“Durmitor“, nabavlja neku vrstu gumenog splava, i od tada se i mi počinjemo sve više baviti turističkom stranom splavarenja.

Za razliku od prošlih romantično-avanturističkih vremena, o kojima Ranko najradije priča, stvari se zadnjih godina bitno mijenjaju. Na Taru i splavarenje sve više se gleda kao na izvor dobre zarade, dolaze hiljade turista, sve je više gumenih čamaca, a sve manje drvenih splavova, skovanih od brvana, po starom triftarskom nacrtu, onih plovila što nude pustolovinu s mirisom iskona.

                                               Pravo na  grešku

-Dvije stvari, i to najvažnije, preživljavaju sve promjene. Onaj prvi zakon Tare i dalje važi, a ljudi koji danas spuštaju čamce i splavove niz Taru, jednako su vični tom poslu, kao i splavari iz vremena kad sam ja počinjao, i prije toga. Odlično poznaju rijeku, što je uslov za sigurno splavarenje jer je, ne zaboravimo, u pitanju ekstremni sport. Možete,  bilo kojem od njih, bio on sa Šćepan polja, Levera, Žabljaka ili iz Mojkovca, pokazati fotografiju, recimo, bilo kojeg tarskog kamena iz kanjona, odmah će vam reći gdje se nalazi, ispričati čitavu priču o njemu. Dobro je što je tako. Turisti su, dakle, što se današnjih tarskih splavara tiče, u sigurnim rukama. Ja sam  obučio desetak Mojkovčana, i oni su potpuno spremni za sve izazove na Tari. Druga je stvar kada turisti u svojoj režiji ulaze u kanjon, sa premalo znanja o njemu i rijeci, što i dovodi do grešaka i nesreća. Tada ni vrhunska oprema ne pomaže, pojasnio je Mišnić.

Tara je, dakle, lijepa kao boginja, ali je i opasna, ne voli baš mnogo da prašta greške. To su splavari uvijek znali, potrebno je da to shvate i turisti, prije nego se sami upuste u avanturu. Neko to, međutim, treba i da im ispriča. Nije dovoljno, smatra Mišnić, samo usvojiti zakone, jer na Tari važe njena a ne ljudka pravila. Tako je bilo, tako će uvijek biti, tvrdi  Ranko Mišnić, vlasnik prve mojkovačke turističke agencije „North Star“ koja, pored ostalog, nudi i splavarenje za sve one koji su spremni, a takvih je sve više, da se poklone Tari, u njenom stjenovitom hramu, ali i van njega.

Zov Tare jači od rata

Splavari često pričaju da Tara ima moć da ljude trajno veže za sebe. Kad je jednom zavoliš, voliš je do kraja, i stalno joj se vraćaš, bez obzira na sve. I Ranko Mišnić je to osjetio.

Ranko Mišnić

-To je jače od tebe. Ja i nekoliko mojih drugara, godinama, u julu krećemo na prvo splavarenje. Jednostavno, ostavimo sve poslove i odemo. Tako je bilo i u vrijeme rata u Bosni. Prve godine, na Brštanovici, zaustavili  su nas vojnici Republike Srpske. Nijesmo, naravno, imali nikakvih problema. Rekli smo im ko smo i odakle smo, da svake godine splavarimo i da ćemo opet doći. Nakon što su isprovjeravali našu priču, nijesu mogli da se načude kako to da mi mirno splavarimo, dok svuda okolo bijesni krvavi rat. Eto, i u tim uslovima smo išli. Tako je to. Zov Tare bio je jači i od rata, ispričao je Ranko.

Rafting (ni)je splavarenje

-Danas se pod splavarenjem podrazumijeva spuštanje Tarom bilo kojom vrstom plovila. Tu, ipak, treba praviti razliku. U najvećem broju slučajeva radi se o velikim gumenim čamcima, odnosno, raftingu. Pravo splavarenje je, ipak, isključivo vezano za drvene splavove, a njih, osim Gorana Lekovića, rijetko ko može da ponudi turistima. Većina se, kao i moja agencija, bavi raftingom, iako turistima, na sajmovima i propagandnom materijalu govore o splavarenju. Ja to ne radim, jer to može turiste dovesti u zabludu. Zato i mislim da, ipak, pojmom splavarenje, ne bi, kao što se često radi, trebalo pokrivati sve što plovi Tarom, a nije kajak, smatra Mišnić.

On se, kaže, pravim splavarenjem bavio samo nekoliko godina, ali je dobro savladao sve, od izgradnje do vožnje splavova. Odlučio se za rafting iz praktičnih razloga. Mjesto polaska splavova, sve do nedavnog otvaranja mojkovačkog dijela kanjona Tare, bilo je udaljeno od grada skoro 40 kilometara, što je previše komplikovalo i samo dopremanje materijala za  gradnju splavova.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime