(Saladin Dino Burdžović, REVOLUCIJA I NJENA KOPILAD (poezija 1990–2020)
Otvoreni kulturni forum – Cetinje i Crnnogorsko društvo nezavisnih književnika, Cetinje -Podgorica 2020)

Skoro da se ne bavim književnom kritikom, ali na glas dragog mi čovjeka, Saladina Dina Burdžovića iz daleke Njemačke, da bi želio da mu kažem moje utiske o njegovom izboru poezije, prihvatio sam molbu sjetivši se njegovog dolaska sa još trojicom mladih pjesnika (Blagoje Baković, Milovan Raonić – Karson i Ranko Radović) u školu u kojoj sam radio, sa molbom da pročitaju učenicima po par svojih pjesama. U principu, nijesam to na času ruskog jezika imao pravo i razlog da dozvolim, ali sam ranije čuo da se radi o mladim pjesnicima sa novim snažnim pjesničkim izrazom, pa sam i ja, kao veliki ljubitelj poezije, poželio da ih čujem. I kada se pjesnički čas završio, pitali su me za utisak, a ja sam odgovorio da bi po mene ovo moglo biti loše ako direktor škole sazna, ali sam siguran da ću se odbraniti izjavom da smo ja i moji učenici imali čast da slušamo poeziju budućih čuvenih jugoslovenskih pjesnika. Vrijeme je pokazalo da su to i postali.

Vjerovatno svaki pjesnik prije ili kasnije osjeti potrebu da napravi izbor svoje poezije u kojem će sažeti svoja razmišljanja i uobličiti poruke koje nije mogao na tako eksplicitan način da iskaže u svojim poetskim djelima. Nekima to zaista pođe za rukom, a jedan od njih je i pjesnik Burdžović.

Ovo je obiman suptilni izbor iz jedanaest zbirki Burdžovićevih zbirki poezije, smješten  u isto toliko ciklusa sa nazivima objavljenih zbirki poezije, i predstavlja veoma prikladan način podsjećanja na dosadašnji tridesetogodišnji pređeni pjesnikov pjesnički put. 2020-te godine je ravno 30 godina od kada je on napisao prvu pjesmu, tako da ovaj izbor kruniše njegov tridesetogodišnji pjesnički rad. Smatram da je u ovoj zbirci znalački sabrano u skladnu pjesničku cjelinu ono najljepše do sada napisano iz pera ovog pjesnika, čime je dobijena najbolja pjesnikova knjiga koja najbolje oslikava pjesnikovu osamostaljenost i osviješćenost. Čitajući je saznajemo kako je pjesnik uspješno razvijao svoju pjesničku riznicu iz koje su uzeti pjesnički biseri od kojih je napravljen divan i harmoničan mozaik velikog bisera. Čitajući je stičemo osjećaj da se radi o pravoj i originalnoj poeziji  iz koje odiše pjesnikovo stanje dok ju je stvarao, a stvarao je najviše zbog toga što je morao da je stvori, čime se osjećao sigurnijim da savlađuje sve teškoće, sve more i banalnosti ovoga svijeta.

U posljednjoj deceniji XX vijeka inoviraju se poetička vrednovanja, kojima je uspješno dao svojevrsni doprinos i Saladin Burdžović. Napustivši predio nacionalne i zavičajne književnosti , našavši se u novom svijetu, nije napustio tradicionalni pogled na svijet,  već se potrudio da dȃ svjedočanstvo drugačije objektivnosti sa tipičnim temama tog vremena i u sudaru sa temama ovog vremena.

Već u prvim njegovim stihovima on vlada specifičnim i originalnim pjesničkim izrazom u slobodnom stihu, ponegdje pomalo razbacanom kao što je razbacana  njegova duša između zavičaja, bivše svoje krvlju izdijeljene domovine i novog svijeta u koji je nevoljno dospio, čime se ubjedljivije iskazuje njegova životna drama osamljenog čovjeka. Male su ovdje granice između poezije i proze, ali napisano Burdžovićevim perom jednasko zvuči kao dobra poezija. Ali u toj osamljenosti on ne tuguje, već  na crti ni u snu ni na javi sa svojevrsnim dostojanstvom oštroumno i kritički emituje doživljeno, kome dodaje i mekanu ironiju i grubi sarkazam.

U ogledalu se uvijek nešto odražava, i to u prirodnom stanju, a u pjesnikovom ogledalu preovladava ocrnjena stvarnost i ono začas pocrni: Otvorio sam omot / i razočaran ugledao ogledalo / kao i svako drugo! / Nakon nekoliko sekundi / bilo je potpuno crno (Čarobno ogledalo). Ako znamo da je ogledalo simbol  mudrosti, savjesti, stvaralačke energije, božanske inteligencije i da ono odražava istinu, iskrenost, znanje, ljepotu, sadržaj srca, savjest, čistoću – onda je ovakvo pjesnikovo stanje vjeran odražaj, vjerno ogledalo generacije kojoj pjesnik pripada, a koja je doživjela strahovit društveni preokret koji se pokazao tragičnim, čak i po živote ljudi, za narode Jugoslavije. Mnogi su se našli u bespomoćnoj situaciji, pa su našli izlaz iz te bespomoćnosti  na Zapadu radi spasa  i slobode. I u tom Zapadu pjesnik se javlja na oglas o prodaji ogledala „u koje niko nije pogledao“ (nastavak pjesnikovog života ), strepeći da  će se njegove zle misli prenijeti  na njega (Čarobno ogledalo, Nirnberg, 1999. godine). On se, ponekada, plaši svoje promjene u tuđem svijetu, onoga čemu se nije mogao oduprijeti: „Više se i ne gledam u ogledalu, / čini mi se kao da bih samom sebi / morao ponešto objasniti.“  Otuda su kontradiktorne pjesnikova  prošlost i sadašnjost: Nekada sam bio vojnik, / Sada dezerter!..  Nekada sam bio ktitor bogomolja / raznoraznih konfesija, / a danas bezbožnik, / pastorče dvadesetog vijeka,… (Isto)

Pesimizam koji, uprkos mnoštvu  svijetlih obećanja, opstaje na balkanskim zemljama, nije nov. On se javlja u svim kritičnim istorijskim periodima naših naroda. A pjesnici su tada najviše svjesni činjenice da obnova uvijek mora ići iz duha, iz književnosti, iz srca svijeta koji želi obnovu, svjetliju i radosniju zoru. Pa tako i kod ovog pjesnika, čak i onda kada pjeva kroz očaj i kritički, on  budi snagu kojom može da se prebrodi svakojaka teška situacija.

Iako danas nema kriterijuma za objavljivanje poezije u književnim publikacijama, što je nekada određivalo kvalitet, pjesnik Burdžović se držao tog kriterijuma kao da ga ima i, po mom mišljenju, odabrao ono najbolje što je stihom stvorio. A i sam autor ovih skromnih redaka je na par pjesnikovih zbirki pravio odabir najboljih stihova i, uglavnom, njegov i pjesnikov izbor su se poklopili, što je rijetkost, jer najbolji izbor iz poezije ne može uraditi autor, nego neko ko vlada poezijom.

Pjesnik je svojom poezijom tako moćan da će ga i poslije njegovog doba čitati, tumačiti i njome se nadahnjivati  neki budući naraštaji. А to zbog toga što nas njegova poezija  oplemenjuje, nadahnjuje, ona je eho njegovog rodnog kraja u dalekom Ofenbahu. Nadalje, njegova poezija ne odiše sentimentalizmom ljubavnih jada, nema primjesa onog a što smo nekada čitali, nema naznaka nacionalnog ponosa i eposa. Svojom poezijom Burdžović nam se obraća samo onim što se dogodilo i svojom opservacijom dogođenog i doživljenog.

Iščitavajući njegove stihove, pred mojim očima vraćaju se slike pjesnikovog  zavičaja, posebno 90-tih godina prošlog vijeka, pa i slika pjesnika početnika kada je, sa još trojicom pomenutih mladih pjesnika, u školi čitao svoje stihove. Tada sam, slušajući ga, sanjao fin san o umjetnosti na visokom mjestu u društvu, a danas, čitajući ga, ti snovi mi se, nažalost, dobrim dijelom, raspršiše.

Odabrani stihovi svake zbirke posjeduju svojevrsnu osobenost, pa u cjelosti i ova knjiga ima svojevrsno obilježje – autentičnost pjesničkog rukopisa i nepomirljive buntovne prirode. Uzgred rečeno, ova priroda mu je, možda, bila kočnica što mu se zavičaj nije odužio nekom od nagrada, pa se nadamo da će mu se s pravom u narednom periodu savjesno odužiti.

U Burdžovićevom pjesništvu prisutno je toliko bogatstvo tema da ćemo samo neke pomenuti i ukratko se na njih osvrnuti: život u vanzavičajnim sredinama, zavičaj, znamenite ličnosti, anomalije života, uspomene na rodni grad, ratovi, balkanski usud.

U svih jedanaest ciklusa pjesama koji čine pomenutu knjigu, vidno je prisutan motiv ljubavi – ljubav u zavičaju, ljubav u dijaspori, ona prava, istinska ljubav do one koja „nije skupa“ – kako reče pjesnik. Osim ljubavi, drugi vidni motiv, odnosno druga bitna stvar ljudskom biću je smrt. Već u prvoj pjesmi zbirke svi likovi pjesme doživljavaju prevremenu smrt, jer su oličenje društvenih nastranosti.  Naredna  velika tema u poeziji ovoga pjesnika je  rat, jugoslovenska tragedija koja se ponavlja a nikad da je naučimo. U vezi sa tim, opservirao je pjesnik Balkan kao granicu između svjetova i mjesto susreta Istoka i Zapada, raznih vjera, mjesto susreta čudesnog Mediterana, Azije i Evrope. Ta granica je u miru čudesan, najljepši dio svijeta, a u onim teškim vremenima najgori, pun krvave tragedije i uništenja, moralnog posrnuća. Zlokobna slika zlog vremena na balkanskom prostoru zastupljena je u svakom ciklusu zbirke, jer prati ne samo pjesnika, nego i sve nas koji smo je doživjeli.Iako je pjesnik daleko od svoje domovine, on je istinski nosi u svom srcu, pa kaže da se uputio u „treće zemlje” i postao srećan, ali: Ali ja bih da se vratim! / … uželio sam se rodnog grada i onih izvora / sa kojih smo popili sve godine egzila,… Stoga pjesnik Burdžović u ovom izboru svojih stihova 69 puta pominje toponime YU prostora, a najviše svoje Bijelo Polje. Međutim, njegova sreća u tuđini je povremena i prividnog karaktera, jer nju prate ljudske nastranosti, ona ponašanja koja su, dobrim dijelom, strana našem čovjeku.  Tu nastranost pjesnik je najbolje predstavio u pjesmi, i to prvoj u ovoj zbirci, „Offenbach Am Main 2001-1945. godine” u likovima Hane, Stefana, Hans Lista i Jozefa Kleistihta. Oni su predstavnici nastranog u njemačkom društvu i zato na kraju svi doživljavaju prevremenu smrt. U takvom svijetu pjesnika neminovno pogađa otuđenost: „Roditelji me ne prepoznaju. // Što se češće mimoilazzimo / sve manje ličim na njih.” (Portret emigranta). Puno kontrasta prošlog i sadašnjeg vremena sretamo u ovoj knjizi, nad kojima bi se poslije pjesnika morali zamisliti: „Sad i novaca imamo u stanu, / i hrane, / i prijatelja. /…/ Samo nade nemamo.“ (Vikend u emigraciji). A ovo posljednje strašno djeluje i može da vodi u propast.

Povremeno se pitamo gdje pjesnik obitava, gdje je našao utočište, jer ima trenutaka kada je ljut i na svoj rodni grad zbog toga što ga je morao napustiti, pa kaže: Grad Bijelo Polje, / grad koji je vjekovimaivio od tuđih nesreća / sklopio nam je oči / (daleko od toga da nijesmo bili živi) / i od tada se vodimo kao bjegunci. (Epilog). Ili u pjesmi „Plavi sapun” „Njime se može, /… / do savršene čistoće / sprati sjećanje na Bijelo Polje.” Ili ovi stihovi koji ne zvuče ništa povoljnije od  prethodnih: „Bijelo Polje postalo / grad Pandemonijum. / Matične knjige rođenih / podsjećaju na iseljeničke liste / u DNK analizama / nema ni pomena o Crnoj Gori.” (Fus-nota o rodnom gradu). A takvo pjesnikovo stanje će, nažalost, i dalje trajati: „Iznad Bijelog Polja bodljikava magla. / Nikada se neće do kraja razdaniti.” (Skica rodnog grada). A desi se da pjesnik predviđa i ono najgore: „Umrijeće jednom / naš rodni grad.” (Očajanje). Za ovo posljednje ne bih osuđivao ovog pjesnika, jer njegovi vidici sežu daleko unazad i isto tako daleko unaprijed, te bi trebali izbjegavati sve boljke koje mogu da obolijevaju i dovedu do smrti jedan grad. Mada nas pjesnik ponekada i demantuje, voljno ili nevoljno, kazujući o stalnoj prisutnosti rodne rijeke Lim. Ako rodna rijeka kod Ratkovića po moru teče, kod Burdžovića to radi kroz ličnu kartu: „Ne razumijem sopstvenu ličnu kartu… // Kroz koju i dalje protiče Lim.” (Pred dugo očekivano primirje).

Balkanska istorija prati pjesnika i u drugoj zemlji i često joj se vraća u više pjesama. Žali on za čuvenim YU pasošem, sa kojim smo mogli bez zastoja obići cio svijet, pa kaže: „U blindirani kovčeg stavljam crveni pasoš. / Sijaju sjajna slova. / S F R J.” (Svjedočenje). Seoba Balkana u Njemačku, na prvi pogled, nekome izgleda spasonosno rješenje balkanskog usuda, ali Burdžoviću je to istorijska hajka ili krvava bajka. Tamo idu i Ruskiinje, po meni najljepše žene na svijetu, koje će prihvatiti prostituisanje. O ovom usudu govori poglavlje „Imigrantʼs song”, u kome stihovi Burdžovića Ausslendera (stranca, tuđinca) žubore talasima Majne i talasima Lima, sa nagovještajem da će se ti talasi spojiti sa morskim i sačiniti divnu vodenu simfoniju. A ti talasi nose pjesnikovu poeziju iz XX u XXI vijek, pa ona čini i pjesnikov odlazak sa uzburkanih talasa Balkana u talase nade rijeke Majne. No i na ovoj rijeci ne cvjetaju željene ruže, pa pjesnikovi stihovi odišu melemom koji liječi savremeno zlo. Balkanci nalaze željeni azil u Germaniji, ali bivaju razočarani činjenicom da služba za zaštitu poretka može da ih uhapsi sa mnoštvom povoda: Hapse ih nježno, / skoro bez dodira, / kao kada se bere cvijeće… (Sinovi Bihora). Vrhunska tragedija „Jugovića” je udaja balkanskog mladića za njemačku Grossmutter radi sticanja dozvole boravka (O Nedžadu iz Rasova). Razlika u standardu života se najbolje očitava u trenutku kada Ausslender zavidi njemačkom prosjaku koji na ulici jede bolju hranu i pije bolje piće nego on sam (Zakon jačega). Ali, sve u svemu, Balkanci su primorani da se sele u Germaniju koja ih je nekad tlačila, ubijala, mučila. Kakav udes, ili istorijska hajka ili krvava bajka (Alisa u zemlji Južnih Slovena).

Boli pjesnika opštenacionalno ludilo započeto krajem osamdesetih godina i već devedesetih pretvoreno u nacionalnu tragediju koja je srušila višedecenijske osnove materijalnog i kulturnog života. Posljedice takvog stanja su bile pogibije, pokolji, etnička čišćenja. Tako mučnu i nepodnošljivu realnost, gdje „Ni sa jednom vrijednošću iz prošlog / novi milenijum ne možemo rimovati”pjesnik ne prihvata i strasno želi da se od nje što prije oslobodi, pa nađe trenutke optimizma „Niti se rađam niti umirem, / a neke mi riječi /zasvijetle jače nego sunce.“ (Ponoćni flash). Tragedija Jugoslavije 1999. godine Burdžovića takođe boli, boli ga pogibija školskog druga, „Zavolio ga je Milosrdni andjeo“, ali ga, možda, kao dobrog vizionara, još više boli period koji slijedi poslije tragedije: „Opet je ljeto. /Uz pomoć domaćih neimara / Amerikanci grade / nevidljivu Ćele-kulu.“  (Devedeset deveta). Što je u njegovoj moći, on čini: „Govorimo o domovini. // Uljepšavam je koliko mogu / kao i svaki, je li, / izigrani svjedok-saradnik. /…/ Domovina u mojim opisima /…/ Pitomija je, tolerantnija, …“ (Pred strojem). Boli ga i očev bol, pa u jednoj od najboljih pjesama kaže: „Otac je psihički umro sa Jugoslavijom. // Nije mogao da je preboli, / bila mu je prva i najveća ljubav.“ (Ispovijest sjenkama na bolničkom zidu).

Od svih poglavlja ostavili su na mene najveći utisak stihovi poglavlja Rifat, koje je izvanredna poetska biografija narodnog heroja Bijelog Polja Rifata Burdžovića Trša, vezana i za druge heroje, Rifatove saborce, a istovremeno je i opservacija vremena herojevog života u poređenju sa današnjim vremenom. Na osnovu biografskih podataka dȃ se primijetiti da pjesnik nije upotrijebio samo enciklopedijske i do sada poznate podatke o ovoj izuzetno značajnoj ličnosti, već i one arhivske koje je pronašao i koristio. Velika je pjesnikova žal zbog njegove prerane i mučeničke smrti od strane ondašnjeg narodnog neprijatelja koji je likvidaciju izvršio na bestijalan način, na način neshvatljiv normalnom ljudskom umu: „Da su vas strijeljali kao ljude, / onako, bez odjeće, svezani žicom, / bez očiju, izlomljenih kostiju, / okrenuti licem bezličnim dželatima…“ (O Volođi, Božu i Tebi). A maštao je Rifat o slobodi, o novom životu dostojnom svakog čovjeka, pa čak i sam pjevao (pisao stihove): „Hajdemo, druže Hivzija, na mjesec, / pa makar u nanulama…“

Upoređujući herojevo i današnje vrijeme, pjesnik je pun skepse, pa se pita šta bi bilo da je heroj preživio; da li bi ga neopravdano zapao Goli Otok, ili možda uloga Veljka Vlahovića pred studentima, ili bi se na Dedinju (kao Titov saradnik) prisjećao zavičaja. Na kraju, pjesnik se priklanja mišljenju poput onog kojeg je Slobodan Marković izrekao na sahrani Rista Ratkovića – „Alal ti vera, Risto, što si umro na vreme!“: „Umro si na vrijeme! // Ili, bolje rečeno, / ubili su te na vrijeme.“ (Novi svijet nova klasa). Jer, kaže pjesnik Burdžović: „Razlila se naša trobojka, Rifate.” (Fusnota o rodnom gradu). Revolucija, za koju je Rifat život dao, iznevjerila je neke ideale: „Revolucija / za koju si glavu dao /…/ pojela je svoju djecu i / obezvrijeđena je do maksimuma .” A najveće razočarenje pjesnika, odnosno, samog Rifata ako bi se vratio, iskazano je sljedećim stihovima: „Ako se nekada vratiš / razočaraćeš se u bratstvenike. // To je najmanje što ti možemo pripremiti za doček.”

Dolaskom u drugi, željeni svijet, pjesnik je naišao na sve novo – novi način života, ponašanja, razmišljanja. Ali pjesnik nema namjeru da njegovi stihovi budu putopisnog i autobiografskog karaktera, nego da na originalan način prikaže surovost ausslenderskog života ljudi sa YU prostora, ljudi sa margina života, u čemu izuzetno uspijeva. Stoga  su u pravu oni koji ga po ovoj crti stvaralaštva upoređuju sa Miodragom Bulatovićem.

Burdžović piše duge i kratke pjesničke forme, uvijek sa razlogom i sa pravom mjerom s obzirom na tematiku i aktuelnost napisanog, i to od osam redaka pa do desetak stranica. Misli su mu jasne, bez suvišne leksike o rečenom, stihovi pregledni i sa skladom sadržine i forme, i na kraju sa poetičkom porukom u svakoj životnoj situaciji. On je primjer pjesnika koji o naizgled običnim i malim stvarima piše sa posebnim nadahnućem. O naizgled beznačajnom detalju on pravi upečatljiv zapis za pamćenje. 

Poeziju Burdžovića karakteriše nevezani stih, razuđenost jezika, srećan spoj književnog jezika i zavičajnog dijalekta. Nema pjesničkih leksema, što mu ne zamjeramo, pa u njegovim stihovima može uživati i razumijevati ih bilo koji čitalac. Za ovog pjesnika pisanje stihova je poseban način da se prijatnije i sigurnije osjeća u svijetu. Na kraju, možemo zaključiti da ovaj izbor predstavlja Saladina Burdžovića kao pjesnika sa bogatim pjesničkim izrazom i promocijom na visokoj ljestvici savremene poezije. Na toj ljestvici će ostati i u nekom budućem vremenu koje će nekim današnjim stvaraocima izbrisati ime ili će ono izblijedjeti.

Piše: dr Blagoje Vujisić, profesor ruskog jezika

                                                                                                                                        

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime