Sve su naše priče ispričane, ali sve naše priče nijesu zapisane. Život  je jedna velika priča ili zbir kratkih priča. Zato svaka nova priča vraća u život Čovjeka i vrijeme. Adem Ado Softić svjedoči svojim pričama da su one pohvale prohujalim vremenima i opomena novim stanovnicima budućih knjiga. Njegove priče su „zaštićeni svjedoci“ čovječanstva i potvrda protoka života. Svaka njegova priča je konkretna i korektna. Konkretna jer se vezuje za ljude i korektna jer je primjerom sačuvana u „hladu Feminog oraha“, đe udobno vjekuje.

Ado Softić, U sjenci Feminog oraha

Priče Ada Softića su literarne šetnje kroz beranski kraj – kroz vremena i nevremena. Šetnja koja uvijek ima uzdah i predah. Uzdah kao znak divljenja i predah da se bolje i ljepše razumije poruka. Sve ove Softićeve priče zapljuskuju vode Lima. Lim im daje i jasnoću i gordost i nježnost i vječnost! Jer, šta bi one bez Lima i da li bi Lim tekao da nije i ovih priča. Da nije Adovog „Lima“, „Albin vir“ bi utihnuo. Da nije „Lima“  – „Orasi doktora Nike“ bi se osušili. Da nije „Lima“, đe bi i kako svirao „Prvi džez orkestar u Crnoj Gori“? Lim protiče –  ostaje „Posljednji skok Smaja Šekularca“. A skok nije pad. Skok je let. Književni vječno traje.

Softićeve priče njeguju kulturu sjećanja. Bez te kulture prošlost je prazna, a literatura siromašna. Beranski „oriđinali“ Miško i Lero su sa ulice, fotografije ušli najprije u Smailagićevo slikarstvo, a sada i u Adov književni tekst. Samo velike sredine imaju svoje oriđinale koji zasluže i književnu pažnju. Ivangradska čaršija je to znala da čuva, a Ado Softić da sačuva. Zato i čežnja i sjeta, koja nikada ne  „Prohuji sa duvanskim dimom“.

Ukoričio je Softić u svoje priče i uglednike polimske: Zogovića, Šebeka, Labudovića, Vešovića, Bakića… Oni više ne žive samo u sjećanjima! Oni oplemenjuju i duh i dah ovoga kraja. Nadahnjuju generacije i izazivaju divljenje. U Adovim pričama Oni su priča nad pričama. Svako od njih je knjiga za sebe. Knjiga tvrdih korica i ljudskog poveza. Sada i knjiga sa mirisom prošlosti. Svaka stranica dukata vrijedi. Svaka stranica ispisivana stručnošću, humanošću, entuzijazmom, životom ljudi koji su razumjeli budućnost. A ko razumije budućnost živi u svim vremenima. Život nije priča – priča je život!

Zapisi Ada Softića su amajlije iz sehare sjećanja i pripovijedanje „šta je nekad bilo“.  Ako na početku bješe riječ, ona u ovim pričama putuje uz Lim i u vječnost, noseći sa sobom i u sebi one beranske/ivangradske otmjenosti, uzvišenosti, šerluke, tišine, samoće i poruku: „da se vrate trenuci neki“.

Ko uđe u priču obezbijedio je trajnu adresu stanovanja. U zapisanim pričama čovjek dobija i izvod iz knjige trajno zapamćenih. Ko preživi – pričaće! Novorođeni – ćitaće! Sudbinu ove knjige opredjeljuju njeni junaci i njihovo vrijeme. Ado Softić zna da se u ovim krajevima i priča, i pamti, i piše, i čita. Sve ovo je „U sjenci Feminog oraha“. I uvijek na umu: „Tvrd je orah voćka čudnovata“!

Lim protiče – knjiga pamti!

                                                                             Piše: prof. dr Draško Došljak

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime