ZBOG PROLAZNOSTI NASTAJU DJELA

-Sve je istorija. Svi smo dio prošlosti. I sve neminovno prolazi. Eto zbog prolaznosti i nastaju djela. Na ovim prostorima sve je podređeno istoriji. Kad se čovjek vraća u prošlost  dolazi do tame. A umjetnost je  sredstvo kojim se ulazi u tamu. Traže se fakta, događaji, njih treba osvijetliti  i stanja zapretana u njima. Međutim, prave istorje u mojim djelima nema. Istoričari se bave tom problematikom. Literatura nema pretenziju da tumači istoriju. Ne bar ova koju ja stvaram. Ja previše volim narod. Neću da se stavljam ni na čiju stranu. Ne želim da se stavljam ni na čiju stranu. Ne želim da razvodnjavam stvar, niti da nipodaštavam nečije vrijednosti. Htio sam da izvlačim ono korisno za svakog čovjeka, posebno onoga  što voli život i ljubav, što smrt doživljava kao neminovnost. Ispričao sam bezbroj ljudskih sudbina, sitnih i krupnih, upečatljivih i običnih. Mnogi likovi su postojali u životnoj stvarnosti, ali da sam ih takve dao bili bi beživotni. Zato sam im udahnuo dušu. Istorijske podloge nema u mom djelu. Ja znam istoriju, ali to je mrtvo, šturo. Unosim u nju elemente života, istovremeno i pričam onako kako je moglo biti. I svim sredstvima nastojim da u to ubijedim čitaoca.

Ćamil Sijarić

Kad pisac ima dovoljno mašte, može istinu da izmisli. Čitalac ne osjeća koliko pisac koriguje prošlost. Pisac je najzainteresovaniji da upućuje na ljepše, na ono što će biti od koristi u budućnosti. Napisano živi mnogo duže od pisca. I zato valja pisati o vječnim, univerzalnim temama. Istina je  ljubav i mržnja, smrt i život. Sve one žive u narodu, u čovjeku, u meni, u vama. Zato je moja Hatka stvarna, moj Nur-beg, Džeka, Jaglika, Ram-Bulja… I zato sam često isticao da su moj Sandžak, moj, Bihor, sličan američkom Jugu.

 -Ja sam  istinski  živio i mislio svoju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stvaran, moćan  i nemoćan… Kroz sjećanja iz zavičaja iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom ili više, izražavao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći. Tražio sam odgovore na mnoga pitanja. Vjerujem da sam na neka  našao odgovor.  Zavičajne slike su mi služile kao osnova umjetničkog oblikovanja, bile su mi vodilje kroz nepoznati put  koji sam prošao kao pisac.

Moje djelo nije bukvalna kopija Sandžaka. Sve izgleda i doživljeno, ali je  sve prošlo kroz transformaciju koja je, inače, karakteristika svakog umjetničkog djela. Međutim, ko malo poznaje ovaj kraj, znaće da on živi životom u mom djelu. Ja mu nijesam oduzeo miris mlijeka, divizme, đubreta, polegle trave; nježnost, humor, pjesmu, trke konja, svadbe, krađe djevojaka, hrtove, bunare, vode, ptice, mirise halve i pite, zvuk suda bakarnoga, šum vjetrova i voda…

          ZAVIČAJ

Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija koja osmišljava i pokreće čuvstva sazdana u čovjeku. On me vraća u neku stalnu igru, igru pravu dječačku. Sve je nekako igra. Iz  zavičaja i djetinjstva se nose sve traume i ožiljci, oni žive  duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još sad potajno dodiruju samo u mom zavičaju.

Priredio: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime