Odavno ga  boli jedna slika. Ne može da preboli dane bola i tuge. Kako godine prolaze bol i tuga su sve veći. Zbog te slike. Slika o kojoj ništa ne zna. Niti zna kako izgleda. Noću mu dolazi u san. Kada se probudi, zaboravi je. Prolazile su noći sna i jutra zaborava. A, on odlučan da je traži. Ne zna ni kako, niti odakle da krene. Jedino zna – mora je naći. Đe, i kako? Možda visi o zidu u njegovoj sobi. Danima ih sve zagleda. Ali, nema one koju traži. Koju ne zna. Rastao je i živio bez nje. A, ona, iako njemu nepoznata, ne prestaje da mu zadaje bol. I tugu. Ne zna ni kako izgleda taj čiju sliku traži. Napuštio ga je kada je izašao iz kolijevke. Da, bar, to zna, lakše bi mu bilo da je nađe. Sve mu je nepoznato. On uporan. Mora je naći. Smislio je odakle da krene. Znao je da umajčinom đevojačkom kovčegu ima nekih slika. Prevrtao je slike, okretao ih, zagledao, iznova im se vraćao. Nalazi slike njegovih najbližih. I najdražih. Vraćaju ga u vrijeme kada su nastale. Kako su prošle godine, kao bljesak munje, razmišljao je. Drhtavim prstima i nabreklim emocijama ih je milovao i u sebi jektao. Prislanjao ih uz njedra. Ljubio ih. Suza mu napunila oko. Ali, neda joj da se okine. Ostaje u oku kao zaleđena. Oni bi mu sigurno znali kazati. Ali, njih odavno nema. Spavaju vječnim snom. Nema te slike. Ponovo ih je detaljno zagledao. Da li je moguće da vođe nema slike koju traži – pitao se. Majčin đevojački kovčeg čuva mnoge uspomene. Ne zna se koja više boli. Sve ih je zaključao, i pošao. Vratiće im se kada skupi snagu. Nije lako sa njima se susretati. Ne odustaje. Nije imao koga da priupita. On bi detaljno objasnio šta traži, ali nikoga ne sreta. Možda bi mu pomogli. Vratio se još puniji  tuge i nevjerice da će je ikada naći. Kada je, već, nema u majčinom đevojačkom kovčegu. Da je znao da je neće naći, ne bi ni išao. Bilo bi mu lakše.

                      Sjeo je pod razgranatu trešnju. Slatku i ukusnu. Nekada ih je brao i jeo. Debela hladovina trešnje uvijek mu je budila sjećanja. Pod njom su nekada plandovale ovce, kada su ih dogonili sa ispaše, na prvu strugu. Da ih muzu. Pod njom su se nekada okupljali da kupe trešnje i da sjede. Ispijali kafu, meračili, dogovarali se ko će ići na vašar. Možda će mu ta bujnovita i raznolika sjećanja pomoći kako da nađe sliku. Sliku koju ne zna. Koju ne poznaje. Koju nikada nije vidio. Blizu trešnje trešnjovi panj, prekriven hladovinom trešnje. Prkosi zubu vremena. Na tom panju su ga kupali na Đurđevdan, kada je bio mali. Radi zdravlja i napretka. Pređe i sjede na panj. Primače se putu koji je dijelio selo na dvije ravne časti. Zarastao u kupinu i aptovinu. Konj ga ne bi pregazio. Ali, može se zaobići. Sjećanja mu se nižu jedno za drugim. Ali slika ne izlazi iz glave. Slika koje nema. Koju ne poznaje. Koju traži. Koju nikada nije vidio.

Glasno ga upita čovjek s puta:

                          – Jesi li našao sliku.

                          – Nijesam.

Ukoliko to izgovori, okrenu se čovjeku i zausti  da ga nešto upita, ali čovjeka nije bilo. U tren se izgubio. Shvatio je da je to bio privid, od njegove duboke zamišljenosti, koja ga je poklopila. U glavi mu sijaset misli, a za neke od njih ne zna ni riječ. Ali, sve one kao da se utapaju u jednu želju. Da nađe sliku, koju ne zna. Koju ne poznaje. Koju nikada nije vidio. Koja mu život znači.

U trenutku mu prilazi čovjek. Srdačno su se pitali.

                      – Đe si, odavno te nema. Poželjesmo se – upita ga.

                      – Eto, danas me poćerala velika želja, pa sam malo došao da se odmorim.

                      – Što si tako zamišljen, pobogu.

                      – Ne znam, Marko, odavno me boli jedna slika, koju nemam. Koju nikada nijesam vidio. Moram da je nađem, pa razmišljam kako. Nemam koga da pitam.

                    – Mogu li ti ja što pomoći?

                    – Sumnjam. Ti si mnogo mlad. Ne poznaješ toga na slici. Koliko ni ja.

Blisko su se pozdravili, a on je i dalje ostao sjedeći na trešnjevom panju. Prevrtala mu se čitava utroba od silne želje da nađe sliku. Sliku koju ne zna. Koju nema. Koju nikada nije vidio. Pogled mu se otegao. Zamućen. Oko mu zamagljeno. Rva se sa suzom. Kao kroz maglu vidi neke kuće, kao da je po njima pala sumaglica. Možda u njima ima nekoga ko bi mu mogao pomoći, razmišljao je. Sjetio se da je nekada davno neko naišao kroz selo, pokupio dosta slika i kapare, i obećao da će vratiti uveličane i uokvirene slike. Reštvo para će mu dati kad vrati slike. Nikada se više nije povratio. Vjerovatno su mu dali i sliku koju traži. Koju nema. Koju ne  poznaje. Koju nikada nije vidio. Nikada nije ni pitao. I da je vidio ne bi je zapamtio. Sjećanje su ga sve više pritiskala, i lomila mu najtananija osjećanja koja je nosio u sebi zbog te slike. Ustao je i pošao.

                            – Đe je Radoš, upitao je čim je sjeo.

                            – Otišao je na pazarište.

                            – Štoće ti, možemo li ti mi što pomoći.

                            – Kada se vraća Radoš. Samo mi on može pomoći.

                            – Neće se vratiti prije sumraka.

Zahvalio se i pošao. Rekao je da će doći, kada Radoš bude kući. Ispratili su ga i kazali mu da će Radoš biti kući ovih dana.

Napravio je predah. Da sredi misli. Da se dovije kako i đe da traži sliku koju nema. Koju nikada nije vidio. Koju ne poznaje. Radoš mu ne može pomoći ništa ako ne bi vidio sliku. A on je nema, a nema je ni Radoš.

Nekoliko dana je razmišljao. Sjetio se porodičnog albuma. Uzeo ga je i počeo da ga lista. Vadio je sliku po sliku. Svaku pažljivo zagledao. Sve ih poznaje. Dosta ih je iz njegove rane mladosti. Rijetko sâm, uvijek u nekom društvu. Zastajkivao je i dugo ih gledao. Zar je moguće da je mladost prošla, tako davno. Tako brzo. A, i kasnije godine, kao dlanom od dlan. Duboko su ga rastužilie. Svaka je više od slike. Svaka ima svoju priču. Mogao bi se roman napisati. Ništa ne može toliko da nanese jak emotivni bol kao slika. Bol kojem ne možeš da se odupreš, ma koliko sebe hrabrio. U albumu je nailazio i na neke slike svojih najbližih. Opet ih je prislanjao uz grudi. Milovao ih. Ljubio ih. Kako god ih je okretao, gledale su u njega. Kao da su ga prepoznale. Pričao je sa njima. Ljutio se na njih što mu nijesu ništa rekli o slici koju traži, koju nema. Koju nikada nije vidio. Koju ne zna. Ne nađe tu sliku. Ostade mu jedan plavi, pohabani koverat. Uze ga. Unutra napipa nešto tvdo. Šta bi moglo biti u koverti. Uhvati ga strah i nedoumica. Sigurno neće nikoga prepoznati. Ruke mu se potresoše. Srce mu zalupa. Poče da otvara koverat. Izvuče sliku. Obli ga znoj po čelu. Gomila dječaka sjede u nekolika reda, jedan iza drugoga. Slika stara. Počela da blijedi. Izgleda kao u boji. Likovi jasni. Njemu potpuno nepoznati. Otkuda ovi dječaci, đe su se slikali, pitao se. Glava jednog dječaka označena strjelicom. To ga je uznemirilo. Ne pomišlja da bi to mogla biti slika koju traži. Koju ne zna. Koje nema. Odlučio je da je ponese Radošu.

                        – To je njegova slika, dok je učio osnovnu školu. Ratne nema. Bila je jedna, ali niko ne zna đe je. Nestala je. Slobodno uveličaj tu.

                          Od oca mu je ostala slika iz đačkih dana i njegov grob. To je sve.

Piše: dr Mihailo R. Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime