Dušan Kostić

SLEĐENA TIŠINA VISITORA

Neka, neka ti nisam pisao. Ostavih za sobom

jednog jutra, rose, jedne,

i sjenke i vjetrove zavičajne, i Lužu onu u sjenokosima;

odoh iznenada sa tek probuđenih obala sve me tu

prijatelju,

podsjeti na oči moje djetinje. U svemu viđeh sebe;

samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah…

Što boli tišina ova, što boli

taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, rodni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih svelih;

da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.

Kaplje, kaplje noć.

Psi laju.

Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!…

Sad vidim; odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.

Ni drugova, ni igre. Samo trava,

i godine samo, i smrče u tišini,

i neizgažene staze u planini.

Samo mir. Samoća duga. Samo trava.

I draga krajina plava.

Žudnja me ovdje baci

Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;

Žudnja mi ovdje zvoni:

u muku tom ne kloni

možda u jatu plavom, možda pod krovovima

ima radosti plahe i blage zore ima;

možda će proći nemir slutnja ova laka

sa pjenom od oblaka.

Polazim pijan od sebe, od snova, i krovova,

od trnja što me kida,

od vjetra što zatrese;

ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova-

djetinjstvom da me vida,

djetinjstvom da ponese.

Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku

i travna mreža bora.

Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku-

Tišina Visitora!…

Jer boli ova, jer boli

Taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, travni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih, svelih-

miris livada pokošenih.

Da zgazim samoće? Čemu one

kad u valovlju rastanka tonem

i pijem daleke luke?

Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,

zaboravljena tuga harlekina,

ja sam dio svjetla i svete gradske buke

kojoj iz mira ovog dajem ruke.

Odlazim-i svu noć pusto vape vrata

za vedrim žamorom asfalta,

za gradom što je razvio zastave svoje,

i moje, i moje.

Oprosti za otvoreno srce-ja mira nemam

tišina nemam ovdje iako tiho sve je.

Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje

gdje se sve na hrpu baci-i koraci, i oblaci,

i sve melje bez odmora, bez umora,

sleđena tišino Visitora!..

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime