Crnogorska intelektualna svijest ćuti, uglavnom. Ni slovo da prozbori. Ni glas da pušti. Teatarski posmatra scenu pokušaja čerupanja Crne Gore, vrteći glavom na jednu, pa poslije kratke zadrške, na drugu stranu. Tobož, zabrinuta. A nije, jer da jeste, prozborila bi. Bilo što.

Bi zarad svakog slučaja, pamet joj uzalud poručuje, ali je strah jači od oboje. Uplašena je kako će ići, bolje reći kako će biti prihvaćena, transformacija iz prikrivenih Srba u one otkrivene, ako se, kojim slučajem, a neće nidao Bog, desi da nam se Danteovi krugovi pakla prizovu kao zla ura nakon ovih avgustovskih izbora.

Boji se apanažna svijest, dostojno privilegovana u današnjosti, ali i prošlosti, da je pakao neće prepoznati u budućnosti kao dobrovoljnog davaoce odavno spremanog i pripremanog za promovisanje nove ideologije političko-vjerske, litijaško-svetosavske, četničko-ljotićevske, komunističke, istočne i zapadne, ako zatreba, ili se kojim slučajem vrne opet prijeđašnje vrijeme.

Doduše, nema potrebe da strahuje, jer se ćutanjem snažno daje i svrstava, da joj ne treba nikakav drugačiji dokaz lojalnosti.

Ćute akademici, profesori univerziteta, književnici, pjesnici, umjetnici, razni dobitnici prestižnih državnih nagrada sa lijepim novčanim prilozima, vrhovi nekih, navodno, crnogorskih organizacija koje su na budžetu, pa im na pamet ne pada da odbrave vrata koja su svima zabravili zamo zato što su imali što da kažu ili ih poduče kako im profesionalno ćutanje neće, u krajnjem, donijeti rezultat.

Zato, kapa dolje za one rijetke, baš rijetke, koji ne mogu mirno da posmatraju nasrtaje na svoju domovinu i želju da je satre neman. One koji su glasni i jasni i žestokom se porukom suprotstavljaju poganima kojima je tuđe sveto i koji bi svoje svetinje da daju onima koji su ih ubijali i mučili, sakatili mladost, silovali žene, palili domove i u njima starce i nejač.

Teško razum ima ikakvu dodirnu tačku sa naumom od koga crveni ljudskost i stidi se crnogorska tradicionalna iskra čojstva, ona koja je buktala sramoteći stostruko snažnijeg neprijatelja i bacajući ga na istorijsko stratište, đe mu je i mjesto za navijek.

A domaći mislioci su mogli jednom riječju dnevno da stanu u odbranu Crne Gore. Da grade priču čiji bi pobjednički špalir generacijama svijetlio put i istorijskom istinom svojoj đeci i unučadima objašnjavao slobodarski duh i dah otadžbinske snage koju su podržavale vanvremenske sile nebeske, sa kojima je Njegoš drugovao.

Oni su, na žalost, izabrali da ćute. Odredili su tako svoj put i pravac i svoje mjesto. Ono je sramno i jadno. Ostaće zapamćeni kao nešto što bi bilo bolje da nije ni postojalo. Ima li veće sramote za čovjeka od te da miriše na ništa?

U kadegoriju jada, inače manjeg stepena bijede u odnosu na ove prve, koji su ipak lideri, spadaju oni iz NVO sektora, pojedini glasnogovornici probuđeni samo onda kad treba na svoju državu da se kamenom bacaju i potom, za tu nečasnu rabotu da potpišu grant i prime gomilu novca od domaćih i stranih mrzitelja Crne Gore.

Na dnu ljestvice, ali ne po prljavim rabotama i zlu koji predstavljaju, već po pomanjkanju ljudskosti, nalaze se medijski tajkuni koji su, očigledno je, vlasnici inkrimisane istine koja dodiruje pojedine političare, intelektualce, privrednike, umjetnike. Njima ucjenjuju moć onih koji ćute zbog toga i puštaju ih da divljaju i prljaju dodatno obraz naše domovine. Strašno, zaista.

Popovi su produkt svakovrsnog kurvanja cijele zajednice za pojedinačne potrebe u pojedinim vremenskim intervalima. Zato su bradonje osilile. Zato su se pretvorile u snažnu političku partiju sa ogromnim bogatstvom koje nije njihovo, ali koje brane tijelima iskrenih vjernika, kako ih ne bi morali vratiti i izgubiti snagu koju novac ima, srazmjerno količini.

Piše:Slavko Mandić, autor je urednik Radio Skale

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime