„Još jedna nada mi se pretvorila u beznađe. Konačno sam, prije par mjeseci, nakon silnih zavrzlama dobio papire da je stan u Sarajevu moj. Ključ mi je u džepu, a ja svakdnevno čitam oglase, tražim mogućnost da stan prodam ili zamijenim. Tamo mi života nema, jer nema ni onog Sarajeva kojem sam dao najljepše godine života. Otišli jarani, neki iz grada, neki iz života. Groblja u kojima je mrtvima tijesno, plamenom spaljene zgrade, gelerima ranjeni zidovi, nemilosrdno opominju na ludo vrijeme i manite kolovođe.

… Ništa nijesam kriv. Više od tri decenije sam đacima o plemenitosti, poštenju, ljepoti  života, čojstvu i čovječnosti, govorio. Tu su mi odrasli Boris i Nenad. Tamo ostala vječno da počiva Milena, majka mojih sinova… Ne neću kosti da joj prenosim. Ona je rođena Sarajka. Voljela je Sarajevo bezgranično. Bila bi nepravda da je i mrtvu od te ljubavi odvojim…

 Ispijamo drugu kafu.  Među prstima boje nikotina dogorijeva cigareta.

… Pokidale se one ljudske veze. Dok sam sređivao papire za povratak stana svud me dočekivala hladna učtivost pomiješana sa mržnjom i prezirom.

… Kad mi je u slučajnom susretu, u ulici punoj ožiljaka Sejo, najbolji drug iz škole rekao: „Vidiš ovo i mnogo toga što ne vidiš uradili su oni tvoji. Mjesecima su granatirali ovaj grad. Ginulo se na sve strane. Bili smo bez hljeba, vode, struje-žene, starci, djeca. Bez razlike kojem narodu i vjeri su pripadali…

Sejo dobri i plemeniti čovjek  ne sačeka moj odgovor. Odmahnu rukom i ode. Tog trenutka sam odlučio da odem. Ne znam kuda, ali moram. Sinovi su mi u Holandiji, već su se snašli tamo a ja ih ubjeđivao da se u Sarajevo vrate. Nijesam vjerovao da je ovo povratak bez povratka…

                                                                                                                            Radomir Perišić

                                                                                                Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime