Već mi bila četrdeset i neka godina života kad sam upoznao Mileniju. Nešto čudno, do tada nepoznato, zasijalo mi je u duši. Činilo mi se da sam dvadeset godina mlađi. Njen glas mi je bio najljepša muzika. Činjenica da je imala jedan brak za sobom činila mi je još bližom. Osjetila je šta znači voljeti na prvi pogled i znala, činilo mi se, da cijeni pravu ljubav i vrijednosti života. Osjetio sam da me voli  drugačije od svih žena koje sam u životu sreo. Primijetio sam da je nešto muči, da nešto skriva na veoma fin, rekao bih očaravajujući način.

        Rekla mi  je da ima ćerku .

    Susret sa malom Saškom bio je očaravajući. Vidio sam u njoj Milenijinu ljepotu i bezazlenost dječje duše. Potrudio sam se istinski da me djevojčica zavoli, da u meni pronađe očinsku ljubav koju nije ranije osjetila. Bili su to za mene, prvi put u životu, dani sreće. Imao sam u svojoj kući dječji smijeh, imao kome da kupujem poklone. Milenija mi je iz sata u sat  bila dražesnija. Dan vjenčanja bio je bajkovit. U malom mjestu, pred oltarom crkve koja nosi ime moje krsne slave, zakleo sam se na vječnu ljubav…

Još jedan viski polako klizi niz grlo. U kutiji sve manje cigareta.  Pogled „ bijel“ kao da ne vidi nikoga oko sebe…

– Trajao je taj privid sreće skoro tri godine. Saški sam za sedmi rođendan poklonio vikendicu na moru. Nadao sam se još jednom dječjem plaču, najljepošoj muzici za moje uho. Nadao, nadao… Nijesam tada slutio da Milenija namjerno izbjegava trudnoću…

Pauza potraja. Još jedna čašica viskija osta prazna. Strpljivo otvara novu paklicu cigareta.

…Bio sam na službenom putu u Grčkoj. Pokupovao sam puno poklona za Sašku i Mileniju. Prva tri dana, a trebalo je da ostanem sedam dana, čuli smo se svakog dana dva- tri puta, a onda je telefon zanijemio. Pozvao sam kuma. Rekao mi je glasom koji nije slutio na dobro da je kuća zaključana i da niko ne zna gdje su Milenija i Saška. Led strah mi se uhvatio oko srca. Prekinuo sam poslove u Grčkoj  i pojurio kući. Vozio sam kao reli vozač. Po glavi su mi se vrzmale stravične misli. Očekivao sam poziv kidnapera, ucjenu da platim. Odlučio sam: kuću ću da prodam samo da voljena bića budu pored mene…

Na stolu u dnevnoj sobi čekalo me pismo Milenijinom rukom pisano. Molila je za oproštaj, da shvatim ako mogu… Ona je sa kćerkom otišla svojoj prvoj ljubavi. Saškinom ocu u zagrljaj. Često noću, u snu kao na javi, čujem Saškin glas kako zove: tata, tata… Ponekad mi suza okvlaži oko dok se pitam da li mi je ostalo vremena za neki novi početak…

                                                                                                Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime