Podsjećamo na onaj 7. mart 1975. godine kada je umro Veljko Vlahović. Izložbom želimo da evociramo sjećanja na Veljka Milinkova Vlahovića, velikana Rovačkog plemena i Kolašinskog kraja, velikana Crne Gore i ondašnje Jugoslavije, čovjeka koji je bio poznat i uvažavan u svijetu.

Ljudske veličine, kakav je bio Veljko, se ne smiju i ne mogu zaboravljati, ne samo od savremenika, već i budućih generacija. To su ljudi koji svjedoče o jednom vremenu i jednom narodu. To je istorija. Veljko potiče iz ugledne i poznate Rovačke porodice Vlahovića. Otac Milinko i stric Toško bili su poznati kao Topličke vojvode u Prvom svjetskom ratu. Milinko je bio kapetan Crnogorske vojske, a bio je komandant Rovačkog bataljona u bici na Mojkovcu. Veljkova dva brata, Dušan i Branko su poginuli u Drugom svjetskom ratu kao partizanski borci i komunisti. Najmlađi brat Mišo i sestra Dunja bili su ugledni građani na visokim funkcijama u Crnoj Gori i Srbiji.

Veljko je osnovnu školu završio u Rovcima, a Gimnaziju u Beogradu gdje je nastavio da studira na Mašinskom fakultetu. Na Beogradskom univerzitetu bio je jedan od vođa Naprednog studentskog pokreta. Zbog toga je proganjan od tadašnjeg režima pa često i hapšen. Zato je morao da nastavi studije u Pragu, a vrlo brzo pošao je u Pariz. Pariz je tada bio stjecište napredne omladine iz Evrope i svijeta. Omladina koja se borila za bolje sjutra. U tom periodu je buknuo Španski građanski rat. Veljko je sa mnogim saborcima pošao u Španiju da se bori protiv nadirućeg fašizma.

U periodu kada je buknuo Španski građanski rat iz Kolašina, pored Veljka, u Španiju su pošla još tri mlada čovjeka, tri vrsna intelektualca, koje takođe Kolašin ne može zaboraviti. To su bili Mijat Mašković, Mojsije Stevanović i dr Milovan Ćetković. Mojsije i Mijat su poginuli u Španiji, a dr Milovan Ćetković je više puta  ranjavan, ali se živ vratio u Jugoslaviju. NJegova životna sudbina je posebna priča, uglavnom tragična.

Današnje generacije ne mogu, vrlo često, da shvate i razumiju motive ovih mladih intelektualaca koji su odlazili u tuđu zemlju da se bore i da ginu. Ponekad to i osuđuju. A evo šta o učesnicima Internacionalnih brigada kaže Dolores Ibaruri, legenda Komunističke partije Španije. Citiram: „Dali su nam sve: svu svoju mladost i svoju zrelost, svoje znanje i svoje iskustvo, svoju krv i svoj život, svoje nade i svoje čežnje… I ništa nam nijesu tražili. Ili, bolje rečeno, tražili su mjesto u borbi, željeli su da im pripadne čast da umru za našu čast…“.

Veljko Vlahović je u Španiji teško ranjen. Ostao je bez noge i tako invalid do kraja života.

Po zadatku KPJ pošao je u Rusiju. U Kominterni je obavljao dužnost sekretara Omladinske komunističke internacionale.

Veljko Vlahović

U toku Drugog svjetskog rata on je u Moskvi osnovao radio stanicu „Slobodna Jugoslavija“ preko koje je davao značajan doprinos Narodno-Oslobodilačkoj Borbi. Zbog toga je odlikovan ordenom Narodnog heroja. Poslije završetka Drugog svjetskog rata Veljko se vraća u Jugoslaviju, gdje je obavljao najznačajnije funkcije, posebno u partiji. Bio je jedan od najkreativnijih i najomiljenijih komunista. Ostavio je bogato književno djelo a bio je i nadareni slikar. NJegovi umjetnički radovi čuvaju se u Cetinjskom muzeju, sa ostalom zaostavštinom.

Veljko je mnogo volio Rovca i Crnu Goru. Posvetio je Crnoj Gori one najljepše stihove kad kaže: „Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova…“. Pa zaključuje: „Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo“.

Veljko kao teški invalid nije mogao posjećivati Trmanje, iako mu je to bila velika želja. To je uspio jedanput pred kraj života. Zato je često godišnje odmore provodio u Kolašinu. Posebno na Biogradskom jezeru gdje je u slobodnim časovima lovio ribu. Tako se družio sa kolašinskim ribolovcima, lovočuvarima i konobarima, jer je on bio čovjek iz naroda. Često je okupljao ljude iz kolašinskog rukovodstva i sa njima vodio razgovore.

Boraveći jednog ljeta u Kolašinu Veljko se teško razbolio. Spasonosne ljekove odmah mu je pružio naš omiljeni ljekar dr Maksim Popović, a zatim je liječenje nastavio u Beogradu.

Na liječenju u Ženevi umro je pored svjetski poznatih ljekara 7. marta 1975. godine.

Nakon Veljkove smrti Crna Gora je dala njegovo ime Univerzitetu u Titogradu. NJemu je to i pripadalo jer je Veljko zaista bio miljenik studenata i omladine. Veljkovo ime je dato i Brodogradilištu u Bijeloj.

Umro je Veljko a sa njim i ideja za koju se borio cijelog svog života. O toj ideji danas sudimo na razne načine. No kada to kažem moramo se sjetiti onih Veljkovih riječi: „Lako je hodati po prošlosti, ali je hrabrost zaviriti u budućnost“. Ove Veljkove riječi danas posebno dobijaju na značaju, moramo ih sve više imati na umu. Zavirimo u budućnost.

Izložba u znaku sjećanja na Veljka Vlahovića, Kolašin

Narod nepogrešivo zna da vrednuje pojedine ljude. Tako je narod, cijeneći Veljka i kao čovjeka i kao političara, bez bilo kakvih sugestija sa nivoa vlasti, samoinicijativno obilježavao Veljkovo ime. Širom Jugoslavije od Slovenije do Makedonije, narod je Veljkovo ime davao školama, mjesnim zajednicama, dječijim vrtićima, ulicama, radnim organizacijama itd. Ja sam imao spisak od oko 40 subjekata koji su nosili Veljkovo ime. Taj spisak sam priložio ovoj izložbi, a govorilo se da je taj broj oko stotinu.

U Mjesnoj zajednici „Veljko Vlahović“ u Beogradu nastala je ideja da se svi ti subjekti povezuju i proslavljaju Veljkov rođendan 22. septembar 1914. godine, pod nazivom „Dani Veljka Vlahovića“. Ideju su osmislili Dragan Kostić i Dragoljub Ivanović, rukovodioci te Mjesne zajednice. To su bila dva divna čovjeka. Jednog dana stigli su u Kolašin. Ne znam ko ih je uputio kod mene. Ja sam tada bio direktor Fabrike Aluminijuma u osnivanju. Upoznali su me da žele saradnju sa Kolašinom, rodnim gradom Veljka Vlahovića. Ja sam to rado prihvatio. Zatim su me upoznali da u Šećerani Beli Manastir (Hrvatska), postoji škola koja nosi Veljkovo ime. Škola je napravila Veljkovu bistu koju žele postaviti ispred škole, ali žele da je postave na kamenom postolju iz Kolašina. Ja sam to takođe rado prihvatio. Angažovao sam majstore koji su izvadili jednu kamenu gromadu iz Lipovske Gradine i obradili je. Mi smo je dopremili u Beli Manastir. Prilikom otkrivanja biste bila je velika svečanost. O Veljku je govorio Veselin Đuranović, tada predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Tom prilikom smo formirali Jugoslovenski Koordinacioni odbor pod nazivom „Dani Veljka Vlahovića“. Za predsjednika smo izabrali Stjepana Zlatarića direktora Osnovne škole. To je bio divan čovjek, veliki Jugosloven. NJegova škola je bila sva u znaku Kolašina i Veljka Vlahovića. Pored biste, u školi je bilo izloženo puno knjiga i drugih eksponata iz Kolašina koje smo mi poklanjali prilikom posjeta toj školi. Pored škole podignut je bio Spomen park zasađen rastinjem iz Kolašina (bukva, jela, bor, jasen, javor i sl.)

Direktor Zlatarić je jednom prilikom doveo u Kolašin sve učenike i nastavnike škole kako bi upoznali rodni grad Veljkov.

Odbor je nastojao da svake godine organizuje susrete „Dani Veljka Vlahovića“ u nekoj drugoj Republici tadašnje Jugoslavije. Tako su održani susreti u Bioču, Beogradu, Belom Manastiru, Jovanovcu, Skoplju, Zagrebu i Kolašinu. Svuda su podizani spomenici ili spomen biste Veljka Vlahovića, a govornici na tim svečanostima bili su uvijek istaknute ličnosti. Kako sam i rekao u Belom Manastiru govorio je Veselin Đuranović, u Zagrebu Ivica Račan tada član Predsjedništva CK SK, u Jovanovcu prof. dr Joca Marjanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u Kolašinu prof. dr Miloš Radulović prilikom otkrivanja spomenika, a na Svečanoj Akademiji prof. dr Milo Marković.

Na sastancima Odbora uvijek je dogovarano šta treba uraditi u rodnom mjestu Veljkovom. Dogovarano je da se obnovi Veljkova rodna kuća u Trmanju, pošto je bila zapaljena u toku rata. To je ostvareno. Dogovarano je da se napravi kolski put od Međurječja do Trmanja. I to je urađeno. Zatim je dogovarano da se elektrificiraju Rovca i Trmanje. I to je završeno. Odlučeno je da se u Kolašinu podigne spomenik Veljku Vlahoviću. To je urađeno na susretima „Dani Veljka Vlahovića“ 1989. godine. Podignut je spomenik djelo čuvenog vajara Ota Loga a sve troškove oko gradnje spomenika i svečanosti snosila je tadašnja Fabrika Aluminijumsko čeličnih užadi. Ova fabrika je podignuta u Kolašinu uz veliku podršku Miodraga Miša Vlahovića, Veljkovog brata, tada sa nivoa funkcije člana Predsjedništva Crne Gore.

U programu Odbora je bilo i podizanje Međunarodnog omladinskog centra na Brezi, ali ovaj program ostao je nerealizovan zbog svih kasnijih događaja.

Odbor je odlučio da sledeće susrete organizuje u Prištini gdje je jedna Viša škola nosila Veljkovo ime. Sve se ovo dešavalo u vrijeme kada su na Kosovu i Metohiji loši međunacionalni odnosi dostizali vrhunac. Mi smo kao odbor održali sastanak u Prištini radi dogovora Susreta. Bili smo lijepo primljeni kako od direktora škole tako i od strane rukovodstva Prištine. Sve detalje Susreta smo navodno dogovorili.

Sjutri dan se održavao Kongres SKJ u Beogradu, Mi smo iskoristili tu priliku pa smo Kongresu poslali pismo sa Zahtjevom za postizanje jedinstva Partije i Države, a nakon toga smo se razišli.

Istog dana su u Prištini i na cijelom Kosovu i Metohiji izbile velike demonstracije. To je u stvari bio početak kraja Jugoslavije. Time su prestali Jugoslovenski susreti „Dani Veljka Vlahovića“ a i Odbor je prestao sa radom.

Meni su ostala divna sjećanja na te Susrete, divne uspomene na ljude koji su bili organizatori Susreta. Na ljude koji su često govorili: „Veljko je Jugoslaviji dao mnogo a od Jugoslavije nije uzeo ništa“.

Piše: Milija Šćepanović, publicista

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime