Radomir Perišić rođen je 1943. godine u Grnčarevu kod Bijelog Polja. Završio je Pedagošku akademiju u Nikšiću, grupa srpskohrvatski jezik i književnost. Objavio je zbirke kratkih priča „Naličja“, „Mrlja na ljubavi“, romane „Raskršća“ i „Ljubav u Radičevu“ i knjigu anegdotskog (narodnog) humora „Bjelopoljske iskre duha” i . Knjiga „Bjelopoljske iskre duha“proglašena je knjigom godine, 2003. na Festivalu homora i satire u Danilovgradu. Radni vijek proveo je radeći u prosvjeti, „Bjelopoljskim novinama“ i „Pobjedi“, „Politici“, „Ninu“, „Vjesniku“.Aktivno i dalje radi. Urednik je „Novina sjevera“ elektronska publikacija portal www.novinesjevera.me.

Dobitnik je nagrade Oslobođenja Bijelog Polja „3 januar“i nagrade za reportažu „Boško Pušonjić“

1.Knjiga i Vi? Kada i kako ste počeli da pišete?

Između mene i knjige bi se mogao staviti znak jednakosti. Knjiga je nešto bez čega ja ne bih mogao da živim. Knjiga mi je vazduh, hrana i voda. Smatram da knjiga oplemenjuje, aonaj ko čita upoznaje ljude, nove predjele. On je srećan jer može sjedjeći  u svojoj sobi, na svojoj terasi, bašti, da putuje svijetom i uživa u ljepoti stepe, talasima Lima i  šumu Nila, da jednostavno bude tamo gdje hoće. Knjiga je bogatstvo ovoga svijeta.

Tamo gdje sam odrastao, na sjeveru Crne Gore, selo Grnčarevo u bjelopoljskoj opštini, su živjeli ljudi koji su imali prelijepu riječ, pa slušati njihove razgovore –to je u stvari bilo čitati lijepu knjigu. Bilo je tu zanimljivosti, šala, mudrosti, doskočica, ali sve u svemu nije bilo pakosti, tako da to je jedna knjiga života.

Ustvari, mi šta god da radimo, mi govorimo o sebi. Tako da tragom naših riječi, tragom naših djela,uvijek nas čovjek može naći. Nastupila je pomalo„inflacija” riječi. Sve manje je suštinskih riječi koje otvaraju dušu sagovorniku, koja cijeni sagovornika. Više je zluradih riječi. Zato ponavljam –ko ima lijepe riječi, ima sve blago ovoga svijeta.

Postoji jedna priča o siromašnom čovjeku koji je imao sedmoro djece. Često nisu imali šta da jedu, ali se iz njihove kuće stalno čula pjesma. Jedan trgovac, njihov komšija je bio pomalo sujetan na tu njihovu pjesmu i pitao se čemu se to vesele.

Jedan čovjek ga je posavjetovao i reče mu: Pozajmi mu malo para, da i on krene u neku trgovinu i biznis, pa da vidimo šta će biti. Tako je i bilo, on mu dade nešto novca. I krene u biznis, ali poslije nedelju dana nema više pjesme, jer su ga pritisle druge brige. Prema tome, ne navodim ovu priču slučajno. Toliko se sve materijalizovalo da se čovjek više mjeri na osnovu toga da li nosi neke markirane stvari, ali ja uvijek razlikujem fasadu od kvaliteta kuće. Fasada može da bude lijepa za oko ali kvalitet jenesto drugo.

Čitavog života sam se trudio i trudim se da u tome što pišem u centar stavim čovjeka sa svim njegovim vrlinama i, naravno, manama. Mane pokušavam da saopštim diskretno. Kao kad vješt slikar slika. Da ih osjenčim.

Postoje knjige koje mi se jednostavno ne dopadaju. Dešava mi se da kada zatvorim korice neke knjge, satima nastavljam da je „dočitavam” u sebi, nadograđujem ipravim neke kombinacije.

Živite u Podgorici. Koliko ovaj grad utiče na Vaše stvaralaštvo? S obzirom da ste daleko od rodnog grada?

Podgorica je meni oduvijek bila drag grad. To je jedini grad u Crnoj Gori koji ima obilježja grada. Čini mi se da su ljudi ovdje lišeni malograđanstva u značajnoj mjeri. Posebno mi se dopada čuvena crnogorska riječ,  riječ koja obavezuje. Nije priča radi priče. Ovdje u razgovru sa ljudima naučim nešto. Kad kažem Podgorica mislim na Podgoričane, a onda katunska nahija, na Cetinje posbeno.

U Nikšić sam došao kada je on imao 4,5 hiljada stanovnika. Tada je bilo zaista časno biti Nikšićanin. Da li je i danas tako – ne znam.

Vi ste završili školu u NK?

Ja sam u Nikšiću završio gimnaziju i pedagošku akademiju. To je period kad se čovjek formira … Moram da pomenem bar nekoga. Profesori koji su bili profesori, sa velikim P. Recimo pomenuo bih profesora Vladimira Mijušovića,koji je rano umro, čije su riječe bile kao kada, ako bih napravio poređenje, kada žedan se napije vode; zatim Radojka Perović, Novaka Pejovića, Nova Stanišića.Bilo je još takvih profesora, prije nego je politika učinila svoje. Ako bih birao proferosa književnosti, onda bih izabrao Kilibardu. Čak i danas manje više pamtim imena svih srednjoškolskih profesora, pamtim i one koje je trebalo zaboraviti.

Koje vam je najdraže ostvarenje?

Najdraže mi je ostvarenje roman „Ljubav u Radičevu”.Pokušao sam, nije moje da sudim jesam li u tome uspio, da ispišem priču o jednoj međunacionalnoj  ljubavi.Roditeljimomka  i djevojke, bili su različite nacionalnosti. Kada je ona htjela da se uda za Muslimana onda je nastao lom. Otac je bio Crnogorac, a majka je Beograđanka. Roman je praktično prepisan iz života i srećan sam što je i u životu imao srećno trajanje. Ali morali su da iz Crne Gore odu u Njemačku, tamo gdje niko ne pita da li se klanjaju ili krste. Oni su  tamo praktično živjeli svoj ljubavni san. Ponosan sam na tu knjigu kao ina moje kratke priče, koje su po ocjeni kritike studije u malom. Nastale su od kratkih tekstova koje sam objavljivao u Pobjedi.

Kao dugogodišnji publicista i novinar, šta možete reći za neistine, poluistine, i dezinformacije u medijima koje nam se plasiraju?

Bavio sam se novinarstvom,  posao koji je nekad bilo veoma cijenjen. Jedan dobar profesor nam je govorio: „Čuvajte ljude od sebe. Onaj ko se bavi novinarstvom mora znati da sačuva druge.” A naslovi danas koje imamo sigurno se ne proizvode po tom kriterijumu, posebno ne u štampanim medijima. Pismenost je pala ispod kritične granice. To je diskutabilno. Ljudi bi trebalo da budu svjesni toga. Žao mi je što je sve manje knjiga u kućama. Brzina vremena nas satiru.

Novinarstvo je danasranjeno, pismenost je pala ispod kritične granice. Moralni principi su takođe diskutabilni, ljudi bi morali da budu svjesni toga, da kad pišu postavljaju suštinska pitanja, da ljudi i posle mnogo godina saznaju o kakvom se čovjeku radilo.

Negdje u Južnoj Srbiji, bila su dva brata. Jedan je imao dućane i veliko bogatstvo, novac. U tom vremenu ljudi su mu se klanjali. Drugi brat je napisao tri priče. Te priče i dan-danas stoje u Centralnoj biblioteci u Beogradu. A za ovog koji je imao bogatstvo ne zna niko. Prema tome, to su neke stvari koje književnost mora da ima,  koje književnost mora da ponudi. To ne znači da sam ja strogi konzervativac. Volim modernu književnost, moderno stvaralaštvo i ono što ono nudi čovjeku. Pitanje je stila, jer što bi se reklo u narodum neko voli popa neko popadiju. U književnosti svako može da nađe ono što voli, ako hoće.

Bilo je jednom u vremenu pomodarstvo da su regali bili puni polica i knjiga. Čini mi se da to vrijeme polako prolazi. Žao mi je što je sve manje knjiga u kućama. Danas se jednim klikom može čitati knjiga, što je nekad bilo nepojmljivo.

Smatrate li da smo mi kao društvo medijski nepismeni, pa sve nam se plasira ili je nešto drugo u pitanju. Čini li vam se da smo potpuno inferiorni prema svim pojavama u društvu?

Pravim namjerno pauzu. Ponekad ćutanjem govorim više od  riječi. Ko se pera prihvata, trebalo bi da se uzda u nekoliko stvari: koeficijent inteligencije, stvaralačko viđenje i da izgovoreno  i napisano ostane.  Mnogo se ljudi upuštaju u nešto što teško može izdržati ispit vremena. Ono što pamtim, nekad tekstovi u Pobjedi,sve su to bile studije. I o bilo kojoj temi da je bilo riječ čovjeka je činilo bogatijim. U posljednje vrijeme nisam pročitao mnogo takvih textova, ni na portalima, niti u štampi. Žao mi je što štampani mediji nestaju. Bojim se da će doći vrijeme kada će neke generacije za tim zažaliti.

Vaši planovi za budući period? Imate li nas nečim posebno obradovati?

Razmišljam da li je pitanje pomalo provokativno, s obzirom na moje godine. Čini mi se da nikad nije kasno da čovjek stvara. Dok stvara on do tada  i postoji. Moj novi roman ima, po meni, simboličan naziv „Ispod crte”. Pokušao sam da podvučem crtu, pa da saberem i oduzmem detalje, postupke i činjenice iz svog života, da dovedem u korelaciju ljude i one koji su manje ljudi, da dovedem u korelaciju postupke koje  su spolja „gladac a iznutra jadac”. Koliko ću uspjeti vidjećemo. Trećina romana je gotova. Postoji jedna mudrost, kada su čovjeka koji je imao puno godina pitali, kako je, a on je rekao: „Za sve sam star, osim za jedno.” Ljudi su pomislili, kako to kod nas ide, i pomislili da je misilo na žene.  A on je rekao: „Ne, ne. Samo nisam star da se obrukam.”Tako da čovjek dok je živ, do smrtne ure mora voditi računa o tome. To je moj pogled na život.  Neki će možda reći da je ovo prazna priča, ali za mene je ovo priča koja ima i težinu i vrijednost.

Razgovor vodila: Edita I. Dautović