Iz duše i srca, iz sjećanja i nadanja, iz života u svim dimenzijama iscijeđena je, kroz pero Mihaila Čabarkape, proza smještena među korice, obimom male, a sadržajem velike zbirke priča  Zavičaj. Smjenjuju se pred očima čitaoca bajkoviti pejzaži, klokoću bistri i hadni izvori. Moćna  planina Lisa, sa Markovim kamenom kao djamantom na čekrkli čelenci uz bujna zelena „njedra“ privila Kičavu, selo  umnih ljudi i razgovordžija. Sudeći po mudrosti: Ko ima riječi ima sve bogatstvo ovoga svijeta Mihailovi likovi sabrani u ovoj zbirci su raskošno i suštinski bogati. Njihov razgovor je uman, iskričav, obojen  humorom koji je često na razmeđu izmeću razbibrige i opomene da narodno pamćenje, u svoju riznicu, pohranjuje i naraštajima u nasljedstvo predaje i vrline i mane, dajući svakome mjesto koje je zaslužio i činjenjem i riječju koja je na zboru i dogovoru imala cijenu i ocjenu. Riječi koje nijesu imale utemeljenje i potvrdu u činjenju išle u kategoriju  – prazna priča.

   Sve priče su, manje ili više, autobiograski obojene. Posebno su tople one koje u naznaci imaju mldalačke ljubavne treptaje.Trajnu vrijednost imaju priče koje svjedoče o skladnim međuljudskim odnosima bez obzira na vjeru ili naciju. U tom dijelu ova proza  može biti,  i jeste,  putokaz kako se stiže do njegovog veličanstva ČOVJEK.

Mihailo R. Čabarkapa

Po motivskoj jezgrovitosti, po ljubavi i sažetoj prema MAJCI priča  ZAVIČAJ  ima antologijsku vrijednost.  U zavičaju, u kući davno prepuštenoj tajanstvenoj tišini po čijim sobama pauk plete mrežu žicom tananom, po ornici iz koje je majka skupljala kamenčiće da posnu zemlju opitomi, pored mljekara u kojem se mreškao kajmak i sir zrijevao, na već zaraslim puteljcima… svuda je prisutna MAJKA.  Osjeća njenu blizinu, a ne vidi je. 

  „Ustade. Pođe za majkom do kolibe. Nema je. Samo joj se stope vide. Opet se neđe izgubi. Nije je uhvatio pogledom. Ponovo  se vrati i sjede viš ruševine stare kuće. Ne pomjera pogled sa srušene  kuće. Sve oko njega vrijeme porušilo. Pogled mu se otrže ka kolibi. Ponovo ugleda majku kako u pletivači, obješenoj o ramenu, nešto nosi.

  • Ubrala sam mlade koprive iz ornice da majka napravi zeljanik i pitu zeljanicu. To si volio kad si bio mali, srce moje…  Da ručamo. Sve sam spremila. Vođe u kolibu.

Došao je do kolibe, majke nema. Samo su joj stope ostale…“

  Vrijeme, koje  čitalac posveti pričama sabranim u ovoj knjizi biće mu višestruko „plaćano“  lepezom doživljaja koje nudi kvlitetna proza.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime