Iz duše i srca, iz sjećanja i nadanja, iz života u svim dimenzijama iscijeđena je, kroz pero Mihaila Čabarkape, proza smještena među korice, obimom male, a sadržajem velike zbirke priča Zavičaj. Smjenjuju se pred očima čitaoca bajkoviti pejzaži, klokoću bistri i hadni izvori. Moćna planina Lisa, sa Markovim kamenom kao djamantom na čekrkli čelenci uz bujna zelena „njedra“ privila Kičavu, selo umnih ljudi i razgovordžija. Sudeći po mudrosti: Ko ima riječi ima sve bogatstvo ovoga svijeta Mihailovi likovi sabrani u ovoj zbirci su raskošno i suštinski bogati. Njihov razgovor je uman, iskričav, obojen humorom koji je često na razmeđu izmeću razbibrige i opomene da narodno pamćenje, u svoju riznicu, pohranjuje i naraštajima u nasljedstvo predaje i vrline i mane, dajući svakome mjesto koje je zaslužio i činjenjem i riječju koja je na zboru i dogovoru imala cijenu i ocjenu. Riječi koje nijesu imale utemeljenje i potvrdu u činjenju išle u kategoriju – prazna priča.
Sve priče su, manje ili više, autobiograski obojene. Posebno su tople one koje u naznaci imaju mldalačke ljubavne treptaje.Trajnu vrijednost imaju priče koje svjedoče o skladnim međuljudskim odnosima bez obzira na vjeru ili naciju. U tom dijelu ova proza može biti, i jeste, putokaz kako se stiže do njegovog veličanstva ČOVJEK.
Po motivskoj jezgrovitosti, po ljubavi i sažetoj prema MAJCI priča ZAVIČAJ ima antologijsku vrijednost. U zavičaju, u kući davno prepuštenoj tajanstvenoj tišini po čijim sobama pauk plete mrežu žicom tananom, po ornici iz koje je majka skupljala kamenčiće da posnu zemlju opitomi, pored mljekara u kojem se mreškao kajmak i sir zrijevao, na već zaraslim puteljcima… svuda je prisutna MAJKA. Osjeća njenu blizinu, a ne vidi je.
„Ustade. Pođe za majkom do kolibe. Nema je. Samo joj se stope vide. Opet se neđe izgubi. Nije je uhvatio pogledom. Ponovo se vrati i sjede viš ruševine stare kuće. Ne pomjera pogled sa srušene kuće. Sve oko njega vrijeme porušilo. Pogled mu se otrže ka kolibi. Ponovo ugleda majku kako u pletivači, obješenoj o ramenu, nešto nosi.
- Ubrala sam mlade koprive iz ornice da majka napravi zeljanik i pitu zeljanicu. To si volio kad si bio mali, srce moje… Da ručamo. Sve sam spremila. Vođe u kolibu.
Došao je do kolibe, majke nema. Samo su joj stope ostale…“
Vrijeme, koje čitalac posveti pričama sabranim u ovoj knjizi biće mu višestruko „plaćano“ lepezom doživljaja koje nudi kvlitetna proza.
Piše: Radomir Perišić
