U Mojkovci i Kolašinu promovisana je nova knjiga “Žene-svjetlost života” Triva Zolaka. Ovo je peto izdanje neumornog autora koji godinama istražuje, rekli bismo, fenomen žene i njenoj ulozi u crnogorskom društvu. U Mojkovcu su o knjizi govorili Ljiljana Jokić, direktorka Centra za kulturu, autor Trivo Zolak i Maja Ikervari čije izlaganje prenosimo u cjelini.

Nepresušna inspiracija- žena!

Porodicu, tradiciju, sve ključne vrijednosti, kroz istoriju čuvala je i branila – ŽENA. Sebe je utkala i ugradila u temelje društva, koje je bilo, a u mnogome je  i danas, po mjeri muškog svijeta.

Andrić je rekao: „Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“. Dakle, i žena i zemlja kojoj se vraćamo su istog roda, rađaju i održavaju civilizaciju. I pored te značajne, presudne uloge žene, nerijetko je bivala neshvaćena i pored nje su prolazile sve počasti, priznanja za zasluge koje su završavale u rukama glasnijih i fizički jačih, dakle, muškaraca.

Danas je drugo vrijeme, vrijeme nauke, vrijeme otrježnjenja, vrijeme kada se žene vraćaju sebi nesebično uključujući u taj povratak muškarce kao podršku, kao drugu – ravnopravnu polovinu.

Sa promocije u Mojkovcu

Gospodin Zolak je jedan od rijetkih autora i istraživača, koji je u centar svoga rada, svog projekta koji opstaje u kontinuitetu čini mi se više od dvije decenije, stavio ženu, onu koja je, kao društveno odgovoran činilac, svojom posebnom i osobenom  životnom pričom koju prepoznaje sredina, zavrijedila da se nađe na stranicama njegovih radova i tako postane vidljiva i dostupna  široj javnosti. 

Uz rizik da preskočim neku od sugrađanki, kroz redove i strane autorskih radova gospodina Zolaka u prethodnom periodu, našle su se mnoge mojkovčanke, među kojima Dr Ljubinka Mitrović, Zora Jovanović, Đuka Rakočević, Stojka Radojević, Vesna Mrdović,  Ljiljana Damjanović, Olga Baković, i prije desetak godina i moja malenkost.

U poslednjoj – najnovijoj knjizi „Žene – svjetlost života“, opravdano se našla naša sugrađanka Ljiljana – Ljilja Jokić. Sa posebnim ushićenjem  se prisjećam školskih dana kada nam je kao osnovcima (ljudima u predvorju života), Ljilja tada jako mlad prosvjetni radnik, bila autoritet, uzor i prijatelj.  Kasnije, kako je vrijeme odmicalo, kroz brojne radne angažmane, naši sugrađani su u njoj prepoznali savjesnu i predanu saradnicu, oslonac i  prijatelja u pravom smislu riječi, stamenu Crnogorku britke misli a nježne riječi. Ona sebe predstavlja kao „Običnu ženu“ ali je to veoma kompleksna formulacija koja sadrži cijeli mali svemir, koja je po prirodi stvari tek mali dio onoga što se može spoznati i vidjeti.

I zato, gospodinu Zolaku, uz  zahvalnost  za ovjekovječene sudbine i životne priče mnogih od nas, želim  još puno godina ovako plodnog i korisnog rada, još puno putovanja, novih prijateljstava i poznanstava i da nas tradicionalno, za pet godina , obraduje da novim pričama, događajima i sudbinama žena koje su obilježile i obilježavaju ovo malo ali drago parče kosmosa koje se zove Crna Gora.    

                                                                                   Piše: Maja Ikervari