Postoje profesori koje ne  zaboravljate do kraja života. Naprotiv, ostaju u  vašem trajnom sjećanju   kao snažno  civilizacijsko-pedagoško-etički  biljezi koji u nekim novim životnim krugovima iznova bude i otvaraju horizonte  smisla ljudskog  postojanja. Jedna od takvih ličnosti ostaće nikšićka profesorica latinskog jezika Branka Mandić. Pedagogija, etički nazori,  harizma, elegancija i estetika, dobrota i  roditeljski stav,  kulturološke vrijednosti,  građanski maniri – objedinili su  se u ovoj  dami koja nije ostavila samo duboki  trag u  obrazovnoj, već sveukupnoj kulturi građanskog Nikšića, čiji ona s razlogom bijaše dostojnii istaknuti reprezent.

 Branka Mandić – jedno vrijeme, jedna epoha, vrijednosti, nazori, stavovi i principi, na osnovu kojih se prepoznaje i  gradi razlika – diobna linija dobrih i loših svjetova. Branka svijet dobra, nade,  pažnje i ljubavi prema dobrom i lijepom.

 Početni, bezrazložni otpori srednjoškolske 1983. godine  prema prvoj i drugoj deklinaciji latinskog jezika veoma brzo, metodološki i pedagoški uspješno otklonila je  profesorica Branka. Kao da je  na ovaj svijet došla  sa neke rijetke planete gracioznosti i kulture, tiho, nenametljivo, ali pažljivo i studiozno, budila je i generacijama  razvijala u njenim učenicima svjetove ljudskog dobra. I više od toga, tamo gdje nijesmo znali da ti svjetovi postoje, da su tu u nama ili među nama, Branka ih je pronalazila kao kakav rijedak, plemeniti materijal.  Jednom, njenim etičkim sluhom pronađen i potvrđen (p)ostajao je našim trajnim ljudskim i svojstvom i dobrom. Prema njenim manirima, nekako smo  spontano gradili svoje, učeći  i pazeći da ne pogriješimo, jer to ne bi bila, tek obična greška, bilo bi to više od toga.  Brankino uloženo vrijeme, trud i  blagost vremenom se pretvorio u ljudski međuodnos i  poštovanje, vrijedno trajne i uzvišene kulture sjećanja prema njoj.

 Nije nas učila samo jeziku, učila nas je Branka životu, ljudskim mjerama i  mjericama, gospodstvu, moralu i dobru,  odgovornosti i pažnji, onim znacima koji bijahu njen nerazdvojni ukras, podjednako kao i njen diskretni osmijeh nalik onom  sa najljepšeg slikarskog  platna.

 Prosvijećeni duh i umjetnički senzibilitet bijahu joj prirodna svojstva, koja se  posebno izrazi se u ljubavi prema muzici, čiju osnovnu  muzičku školu završi u Skoplju kod poznate profesorke Romanov, dok srednju završi u Beogradu  u školi “Mokranjac”. Pored ljubavi prema klaviru vrlo rano razvija ljubav prema francuskom jeziku pa u tom duhu studije klasičnih jezika latinskog, grčkog i francuskog  upisuje u rodnom Beogradu u klasi šefa katedre akademika Đurića.

 Tek, tako formirana ličnost, dobrodošla svakom gradu i državi  željnim kulture i progresa, Branka Mandić ranih pedesetih godina prošlog vijeka,  zasnivajući brak sa Milošem – Mišom Mandićem, uglednim crnogorskim stomatologom, sa nepunih dvadeset tri godine postaje profesorka latinskog i francuskog jezika u čuvenoj nikšićkoj gimnaziji u čijoj reputaciji, imenu i ugledu je ugradila čitavu sebe bez ostatka, ugrađujući čitav svoj intelektualni i ljudski potencijal. Ostaje za sjećanje i ponos da je takva renesansna ličnost pored osnovnog matičnog poziva krajem šezdesetih godina dvadesetog vijeka, uspješno i sa istinskom ljubavlju i entuzijazmom rukovodila sekcijama klavira i pjevanja u nikšićoj gimnaziji „Stojan Cerović“.

I tako, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, u ime razvoja i kulturološkog progresa Nikšića, širila je profesorica Branka Mandić horizonte civilizacije i kulture. Duboki su tragovi, njenog svekolikog trajanja pamtljivog i vidljivog svuda tamo gdje se je njena riječ, duh i djelo prostiralo.

Riječ o Branki, riječ je o arhivu uzoritog i naprednog Nikšića u kome se njegovao manir javnog ispred ličnog interesa, te u tom maniru darivanja emancipacije, dobrote i vrijednosti kulture, Branka Mandić osta  snažnim simbolom prosvijećenosti društva u kojem je njen građanizam sa stilom odisao i vrijednostima upućivao. Takav njen  trag sa razlogom, pažnjom i sjećanjem ostaje nemjerljiv trag dobra kojeg se treba sjećati i poštovati, onako kako je ona civilizovano i časno poštovala i Nikšić i Crnu Goru, dajući sebe bez ostatka za vrijednosti koje znače društvo evropskih demokratskih  ideala života i kulture kojima je cjelinom svog bića pripadala.

Arhiv uspomena, zapisa i sjećanja o Nikšiću nezamisliv je bez profesorice Branke Mandić. Nezamisliv je jer je njen život, rad, gospodstvo, vizija i  misija oreol uzvišenih po kojime se uspostavlja  biljeg boljih i ljepših svjetova.

U ime tog biljega kao uzora, vodiča i tumača kome se treba obraćati i  u nekoj novoj kosmogoniji dobra tražiti savjet i savjest, pojedinačnu i kolektivnu, kultura sjećanja prema dami Branki Mandić mjera je elementarne civilizovanosti društva koje drže do sebe.

Izvor: crnogorskiportal.me;piše: mr Željko Rutović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime