Homo hominis lupus est

                        Stalno sam se pitao zašto toliko dugo, kroz vjekove, u životu ljudi opstaje ova poslovica. Kroz život sam mnogo puta svjedočio da je, zaista, čovjek čovjeku vuk, kao što je bilo kroz stoljeća, odmah nakon homo sapiensa. Tada čovjekov razum zataji i skoro se identifikuje sa instinktom. Tada dolazi do žrtvovanja ljudi, voljom onih koji požele da ih žrtvuju. Ali, zašto? Najčešće zbog čovjekove sklonosti ka sebičnošću, strahovima koji prorade kada im se ne svidi drugačija misao, stav ili odnos prema nekome ili nečemu, ili kada se uplaše za svoj položaj u društvu.

                      Jusovača je, još odkada je, u daleko Tursko doba, osnovao Juso Mučina Krnić, po kome je dobila i ime, nijemi svjedok tih „vučjih“ zbivanja i događanja. Turci su u nju zatvarali bundžije i neistomišljenike, potom Crnogorski knez, kasnije kralj, Austrougari, Kraljevina Jugoslavija, pa nova Jugoslavija. Danas je zapuštena ruina, Bog zna koliko je u njoj tamnovalo žrtvenika, a među njima potpuno nedužnih, zdravih i pravih ljudi.

                        Mitar je mnogo mlad otišao u partizane. Kao hrabar i povjerljiv vojnik, u činu poručnika, nakon rata, uzeo ga je u pratnju drugi čovjek u vlasti nove Jugoslavije. Mitar je to sa oduševljenjem prihvatio. Po prirodi je bio tih, nenametljiv, pravičan, odlučan i trpeljiv. Nije podnosio laži i obmane. Ako bi ga neko dugo provocirao, strpljenje bi ga brzo izdalo, i odmah bi pomislo na pištolj. Za tu njegovu manu, ako je to uopšte mana, svi su, koji su ga poznavali znali, i klonili se bilo kakvih provokacija. A, Mitar, zaista, svojim ponašanjem i odnosom prema ljudima nije zasluživao nikakve provokacije. Blagorodnog izraza lica, visok, plećat, širokih ramena i naglašenih grudi, pravi atleta, mamio je poglede i uzdahe

đevojaka, ali im on nije posvećivao pažnju. Ostavljao ih je da pate. Sa svima je imao kulturnu i smislenu komunikaciju, i odnos. Ubrzo je zadobio povjerenje i bezrezervno poštovanje svog šefa, koji ga je mnogo volio, pored ostalog i zato što je Mitar likom podsjećao na njegovog poginulog sina Lolu, narodnog heroja, idola Jugoslovenske omladine dugo decenija poslije rata.

                        Prvi put poslije rata, došao je kod svojih na godišnji odmor, u oficirskoj uniformi. Poticao je iz ugledne i glasovite porodice. Tom stasitom deliji stajala je oficirska uniforma, kao da se spremao za modnu pistu. Nikad da ga se nagledaju. Znao je da prošeta kroz selo. Svi su ga gledali sa ushićenjem, diveći se njegovoj ljepoti. Tako je bivalo i kada je odlazio na seoski vašar. Narod se, i muško i žensko, i staro i mlado, gužvao da mu se približi, da izbliza vidi njegov stas i ljepotu. Ni približno nije bilo sličnog u čitavom kraju.

                              Na jednom vašaru zvijerao je svojim prodornim pogledom po narodu. Najednom mu pogled zastade, i tu osta nekoliko minuta. Pogled mu je zapeo za ljepoticu Jelenu, čarobnih, krupnih očiju, koje ga umalo nijesu srozale na klupu, koja se slučajno zadesila pored njega. Takvu boju očiju niko nije imao. Plava Jelena imala je krupne oči kristalno vedrog neba, i vrlo skladnu žensku figuru, koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim, pa ni lijepog, mladog poručnika Mitra. A ni lijepa Jelena nikoga nije donosila do nogu, ali kada je ugledala mladog poručnika, srce joj je ubrzalo ritam. Prvi put. Ako se ikada budem udavala, ovaj će biti moj, odjednom pomisli u sebi Jelena. I mladom poručniku najednom se i u njegovu glavu useli ista misao, ako odluči da se ženi, Jelena će biti njegova. Kao da su bili povezani nekom nevidljivom sudbinom, koja ih je privlačila, iako se prvi put gledaju. Mladi poručnik nije htio da propušti tu priliku, krenuo je pravo k njoj. Upoznali su se. Srce im je otkucavalo posljednje minute, iščekujući emotivnu vezu. Istovjetne misli su ih okupirale. Zadržali su se u dužem razgovoru. Raspitali su se jedno o drugome. U njihovoj blizini bila je seoska pijaca razne zeleni i poljoprivrednih proizvoda. Pored pijace pružao se široki trg, na koji se slijevalo nekoliko poprečnih ulica. Tim ulicama i samim trgom šetala je omladina pijačnim danima. Šetali su i njih dvoje. Kako je vrijeme prolazilo sve više su bivali opijeni međusobnom ljubavlju. U dugim razgovorima, mladi poručnik Mitar je zaprosio lijepu Jelenu. Ona je malo odćutala, a onda mu se obećala. Kao da je jedva dočekala te čarobne riječi. Samo mu je rekla da neće sa njim ići ni po koju cijenu, nego da on otkaže svoj posao i da se vrati svom zavičaju. On je to prihvatio. Dogovorili su se da on dođe kod nje kući da je zvanično isprosi, jer ona nije htjela da sa njim sklopi brak bez znanja njenih najbližih. Tako je i bilo.

                            Jelenina porodica Alijagić je bila bogata i poštena. Nova vlast je doživljavala kao četničku porodicu. Mladom poručniku to nije smetalo, iako je znao da će biti bune u partiji, kojoj je pripadao još od rane mladosti. „Srediću ja to“, pomišljao je u sebi. Otac lijepe Jelene bio je vrlo ugledan i uticajan čovjek. I

njena tetka, prava ljepotica, u ratnim danima, stalno je odlazila pješice da radi u Duvanskom monopolu, koji je bio pod okupacijom Italijana. Svi su je odvraćali da ne ide, može je neko ubiti, Ali, ona uporna i tvrdoglava nije htjela da ih posluša, Jednoga dana nije se vratila s posla. Ubili su je partizani pod optužbom da je italijanski špijun, iako ona nije imala nikakve veze sa špijunažom. Tražili su je nekoliko dana i nijesu je mogli naći. Partizani su se pribojavali Jeleninog oca, kao uticajnog čovjeka. Ako krene u četnike povešće za sobom još ljudi. A on je, ustvari, bio simpatizer partizana, ali nije mogao da se odmah priključi partizanskim jedinicama, jer je imao devetoro đece, sve jedno drugome do uha, i nepokretnu majku, Jeleninu babu. Jednog dana u Jeleninu kuću banuo je pobratim njenog oca i

zatražio njegovu  pušku,  hoće da ide u partizane. On mu je dao i rekao:

                          – Evo ti je pobro, udri fašiste koliko možeš. Ja ću vam se ubrzo priključiti, i tada ćeš mi vratiti pušku. Ti dobro znaš da jedva čekam da se priključim partizanima.

                          Pobratim je sa osmijehom uzeo pušku i pošao. Poslije nekoliko dana pobratim je sa grupom partizana došao u kuću Jeleninog oca. Poslije kraće rasprave izveli su ga iz kuće. Nepokretna majka je kumila i preklinjala pobratima da ga ne ubiju, da ne ostave sirotinju, objašnjavajaću mu da je za nekolko dana njen sin trebalo da se priključi partizanima. I da on to dobro zna. Nedaleko od kuće su ga ubili. Pobratim ga je opanjkao kod partizana i izdao.

                            – Nakon što je završio godišnji odmor, mladi poručnik Mitar je pošao na posao. Lijepa Jelena je ostala da ga čeka. Međutim, skoro tri godine, Mitar nije dolazio na odmor. Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više pritiskala Jelenu da se udaje, jer će je mladi poručnik prevariti. Ali, ona nije živa htjela. Čekaće ga još, uvjerena da će mladi poručnik doći. A, mladi poručnik je vodio žilavu borbu sa svojim šefom da ga pušti da se vrati u rodni kraj, ali šef nije htio ni da čuje. Na kraju, poručnik je zaprijetio da će skinuti uniformu, makar pošao u zatvor. Kada je vidio poručnikovu upornost, šef mu je dao saglasnost da može da ide, uz opasku kada se malo odmori da se nada da će ponovo doći.

                              – Mitar je po dolasku odmah saznao da se u partiji digla galama da zabrane taj brak. Kako jedan partizan, oficir, da ženi četničku ćerku, bilo je kruto pitanje partije. Nakon dugo natezanja, partija se saglasila da njih dvoje mogu stupiti u brak.

                              – Pa iako ima neke četničke ideologije kod nje, mlada je, Mitar će to ispeglati, bio je zaključak partije. Ubrzo su se vjenčali. Mitru su dali da radi najpovjerljivije poslove u državi, s obzirom na njegovu biografiju. Odmah je raspoređen u jedan grad na rukovodeći položaj, na kojem će ostati sve do penzije, ali u različitim gradovima. Odmah nakon što je sa suprugom pošao na posao u njegovo selo obreo se šef da ga traži i vodi sa sobom. Kad su mu objasnili, šef se ljut i razočaran vratio. Decenijama je Mitar besprekorno obavljao svoj posao, bezgranično odan partiji i državi. Međutim, poslije decenija rada, u društvu su se nazirale određene deformacije sa kojima se nikako nije mogao miriti, a nije ih mogao ni ispravljati. I posao mu je bio otežan. Bacio je partijsku knjižicu i pošao ranije u penziju. Za divno čudo niko ga nije pozvao  na odgovornost. Izrodio je sa svojom suprugom dvoje fine đece  – ćerku i sina. Ćerka je već bila upisala ekonomski fakultet, a sin na završnoj godini srednje škole.

                                – Kada je Tito dolazio u posjetu njegovom gradu, milicija je dolazila kod Mitra i nudila mu uniformu da pomogne oko obezbjeđenja Titovog dolaska i boravka. On ih je energično odbio. Treći dan stigla je „Marica“ i uhapsila Mitra, njegovu suprugu i ćerku. Sin nije bio još stigao iz škole, a sigurno ni on ne bi bio pošteđen. Pravac Jusovača. U jednu prostoriju su smjestili Mitra, a u dotičnu njegovu suprugu i ćerku. Mitar je škgrtao zubima, ljut i bijesan, ali je morao da trpi. Na rasklimatanom vojničkom krevetu, ćerka se uvijala uz majku, pitajući majku šta se ovo desilo, do kada će ostati vođe, stalno roneći suze niz njeneo blagorodno lice. I tako čitavu dugu noć. Sjutradan za njihovo hapšenje saznao je Mitrov veliki prijatelj, visoki sudski funkcioner, i odmah intervenisao. Malo prije podne opet je stigla „Marica“ ispred Jusovače. Puštili su ih i poveli ih sudiji za prekršaje. Dali su izjavu, i nikada nijesu dobili nikakvo rješenje. Kada su došli kući, Mitar do kosti ozlojeđen, sjeo je i napisao pisma svim partijskim i državnim organima, žaleći se na postupanje prema njemu i njegovoj porodici. Nikada nije dobio nikakav odgovor. Završiću mudrošću nobelovca Andrića. „Ako hoćeš da znaš kakva je država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj da saznaš koliko u toj zemlji ima nevinih i čestitih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.“

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime