-U mojoj duši nema mira. Pokušavam da shvatim, da oprostim, da pažnjom vratim ljubav nesebično poklanjanu, a u meni snažan otpor. Sve mi liči na licemerje i prevaru. Odmotavam sjećanja – do prvog pamćenja. Stana i Petar slave moje rođendane, odvode me u školu ponosni što je njihov sin postao školarac. Odlazimo na ljetovanja, imam najbolja  odijela, uvijek dovoljno džeparca. Za položen maturski ispit dobio sam motor „java“ koji je bio san mnogih mladića moje generacije.

Vesna, izabranica moga srca  činila je moj život srećnim. Petar i Stana (ne mogu iako znam da je nepravda) da kažem tata i mama su pripremali veličanstvenu svadbu.  Izgledalo je da sam rođen pod srećnom zvijezdom. Dan uoči vjenčanja sjedio sam sa drugarima na terasi lijepog restorana. Nazdravljali smo, šalili se. Bilo je to moje posljednje momačko druženje. Raspoloženje je bilo na vrhuncu  kad me je  konobar potapšao po ramenu. Društvo se utiša. „Imam za Vas poruku  i  poklon. Jedna dama je na recepciji ostavila za Vas prelijep buket ruža.“

Gromoglasan smijeh se prolomi za stolom. Uslijediše dobacivanja. Pitaju da li je dama koja je ostavila poklon lijepa, je li bila uplakana zbog moje ženidbe?

 -Nije bila mlada. Izgleda satrvena životom. Zamolila je da te pozovem  tek kad se ona udalji iz hotela.

 Na pultu recepcije bio je lijepo aranžiran buket od dvadestčetiri crvene ruže. Na ružičastom papiru poruka: „Srećna ti ženidba, sine! Tvoja prava  majka, Ivana.“

Suzi mi se vidno polje. Puls ubrza. Sjetih se jednog slučajnog i davnog nagovještaja Petrove sestre da sam  ja dijete koje nije rođeno u  Petrovoj i Staninoj kući. Stana je tu „šalu“ oštro presjekla. Ja sa nepunih deset godina nijesam tragao za smislom

tih riječi. Pomirisah ruže. Učinilo mi se da tako opojan miris nikad do tada nijesam osjetio.

-Ne, ni riječ više nije izgovorila, reče konbar. Ruže poklonih recepcionarki. Ceduljicu sa porukom stavih u džep. Društvo zagrijano alkoholom pjevalo je lijepu pjesmu: „Dočekaj mi majko svate“…

Radomir Perišić

 Jeza mi dotače srce. Da li će sjutra moje svatove dočekati prava majka? Postiđeh se od takve misli. Neprospavane Stanine noći tokom mojih dječjih bolesti, briga da tokom školovanja imam sve, Petrova očinska zaštita uvijek kad mi je bilo teško. Ne! Tako mogu samo pravi roditelji.

 Kad stigoh kući, prvi put u životu, ispitivački sam gledao Stanu i Petra. Bili su presrećni, ponosni. Utrkivali su se ko će više pojedinosti da mi ispriča o pripremama koje su za sjutrašnji dan obavljene.

Najotmeniji restoran u gradu, odabrani svatovi i zvanice. Vesnina raskošna  ljepota opčinila je sve. Na kraju svadbenog ručka  Petar i Stana uručiše ključeve  solidnog automobila i uplaćen destodnevni aražman za svadbeno putovanje.

 Sunčana Grčka, prelijepo ostrvo, kulturno-istorijski spomenici. Vesna i ja na sedmom nebu ljubavi. Na događaj sa recepcije gotovo zaboravih. Par dana nakon povratka sa svadbenog putovanja dobih istim rukopisom ispisanu poruku: „sjutra u 12 čekaću te ispred recepcije hotela gdje sam ruže ostavila. Tvoja majka“.

Učini mi se da žar u rukama držim. U glavi kovitlac misli. Uputih se kući prije kraja radnog vremena. Stana se začudi kad me viđe neraspoloženog. Promuca: „Šta je, sine?“

 Bez riječi joj pružih poruku koju sam dobio. Njoj se stvori led u očima. Znoj joj orosi lice i pade u nesvijest. U hitnoj pomoći je krajnjim naporom vratiše u život. Zadržaše je na bolničkom liječenju. Petar mi je te noći ispričao da su on i Stana pet godina uzaludno očekivali prinovu. Onda su odlučili da usvoje dijete. Jutro je bilo tmurno poslije kišne noć ikad je lokalni radio javio da je pred Vratima Crvenog krsta ostavljena tek rođena muška beba.

-Taj tmurni kišni dan nam je postao sunčan.

Donijeli smo te u kuću koja je propjevala tako željnim dječim plačom. Dvije godine smo uzalud tragali za tvojom biološkom majkom. Uzalud. Čekali smo još godinu do konačnog pravnog usvajanja. Kakvi smo ti bili roditelji sam procijeni. Sad si svoj čovjek – oženjen i srećan.  Procijeni i odluči: da li smo Stana i ja za osudu. Htjeli smo da ti saopštimo istinu kad ti i Vesna postanete roditelji. Žena koja te donijela na svijet nas je preduhitrila.  Pođi, vidi je, razgovaraj sa njom, posavjetova me Petar očinski.

Nijesam otišao na recepciju hotela. Nijesam odgovorio ni na sljedeću poruku. Ženu koja me rodila nijesam nikad vidio, ali ni Stanu i Petra, o kojima sam se sinovski brinuo nikad više nijesam nazvao mamom i tatom.

Piše: Radomir Perišić

Foto: Anja Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime