Uticaj medija na ljudsko iskustvo tema je civilizacijskog dijaloga u okviru kojeg egzistiraju mišljenja i pogledi na pitanja koja su stara koliko i sami mediji. Kao pitanje usmjerenja ljudskog duha i katalizatora društvenih struja i tendencija posredstvom medija između ostalog, posmatramo – doživljavamo fenomenologiju iluzije slobode i privida izbora. U opozitu ovih pojmova u okviru kojih informacija postaje najznačajnija roba, ostaće čovjek sa svojim ( ne ) mogućnostima koje voljno ili ne, sudjeluju – legitimišu pojavnu stranu medijskog pri – kazivanja. U prostoru između privida suštine, i same djelatne suštine zatomljene manipulativnim nivoima i medijskim govorom mržnje, ostaje stvarni svijet sa svim nedorečenostima. A u tom svijetu čovjek medija ili medijski čovjek. Čovjek programiran, zavođen spektaklom, konzumerizmom i fatamorganom vizuelne sreće u svijetu u kojemu je kako primjećuje filozof medija dr Sead Alić „sloboda odavno već poistovjećena sa slobodom medija“.
Izazovi savremene civilizacije u kontekstu propitivanja i osvjetljavanja fenomenologije krize demokratije, posledično se reflektuju i referiraju na otvorena pitanja mržnje u medijima. Otuda s razlogom, pitaćemo se koliko je sfera javnosti, dijaloga, javnog interesa danas nagrižena usljed suštinske transformacije tradicionalnih oblika novinarstva? Pitaćemo se, koliko današnji alati i metode novinarstva prate integralnu, inkluzivnu sferu javnosti, te koliko i kako se u njoj pozicionira građanin 21. vijeka u okviru kojeg moć medija kreira stvarnost čije se posljedice dugoročno reflektuju,.
Građanin – mediji – demokratija. Ima li u ovom trouglu, i kakve, asimetričnosti, odnosno, je li asimetričnost produkt konflikta inkluzivno javne ili predominantnosti interesa korporativne sfere?
U svijetu postmedijskog i novomedijskog novoznakovlja produciraju se i etabliraju fenomeni izrasli na govoru mržnje, koji posledično definišu karakter društvene promjene – preobrazbe socijalnih i medijskih odnosa čije razumijevanje je nužnost u tumačenju svijeta u kome danas živimo.
Iz tog svijeta šire se (ne) vidljivi kraci novomedijske i tehnologije i fenomenologije za čije tumačenje, vidljivost i kakvu – takvu predvidljivost, trebaju primjenjivi – kvalitativni alati pomoću kojih se lakše, uvjerljivije, razložnije, percipira postmoderni horizont svemedijskog svijeta u kome je čovjek i objekt i subjekt.
Današnja odsustvo ( samo ) realizacije subjekta nažalost nužno ko – egzistira sa sve – medijskim svijetom govora mržnje u kome se instrumetarij novinarstva predstavlja kao funkcionalnost teritorije digitalnog čovjeka i digitalne para – stvarnosti. U trouglu mediji
– demokratija – tehnologija, potrebno je tumačiti kako govor mržnje tako i transmedijalnu hibridizaciju novoiskustva, kao fenomenoloških izraza krize savremene demokratije.
Da li je svijet medija 21. vijeka odista pluralan, ili samo tako pluralnosti ( s ) liči. Tek, eto nam građanina da na polovima mržnje monocentričnog svijeta, svojim novim alatima u tom svijetu participira i medijski voljno ili ne koegzistira.
Odupire li se čovjek krizi nove smislenosti koja je medije udaljila od izvora samog smisla, gurajući ih u varljiva naručja ekonomsko – političkih mastodonta u kojima je, rekosmo, čovjek objekt. Zato, povratak suštastva, jeste povratak čovjeka samom sebi, i to čim prije jer vrijeme digitalne ere nosi neporecivu istinu „ako je nešto besplatno, onda ste vi proizvod“.

Piše: Željko Rutović