Pišuci ovu recenziju, neodoljivo mi se nametala izjava jednog poznatog pisca, koji je na pitanje svog mnogo mlađeg kolege, da li da piše o jednoj temi, kratko rekao: “Nemoj ako ne moraš!”. Koliko snažna i duboka poruka! Koliko je njome rečeno! Izgleda i da je dr Mihailo Čabarkapa bio svjestan sadržaja i značenja ovog mudrog savjeta, i toj stvaralačkoj dilemi nije odolio, nudeći čitaocu ovaj novi roman koji je zaista jedna dirljiva, uvjervljiva, i realna slika života, porodična saga, započeta njegovim prethodnim romanom „Brižanovi“. Ovim romanom vodi porodicu Brižanovih kroz sudbinske koloplete i istorijske vjetrometine istorijskih situacija i događaja, život pod turskim zulumom, balkanski i svjetski ratovi, period obnove i izgradnje, započet rodonačelnicima Radanom i Mirkom, njihovim potomcima do najmlađeg izdanka Mijana, maturanta i budućeg studenta.

To je vrijeme u kojem se ratovalo, ginulo, osvajala sloboda, vrijeme oskudice i stradanja, nemaštine i bolesti, ali i trpljenja i nadanja. U takvim uslovima se izgrađivao ljudski moral i dostojanstvo, da bi se moglo preživjeti i opstati. Nosioci radnje, glavni likovi romana Vuko, Braco, Taka, Mijan i drugi to potvrđuju. U tom pogledu ovaj roman ima višestruke kvalitete. On je moralni kodeks, kako da se bude čovjek i to ostane i u najtežim trenucima, ali je istovremeno i mali etnografski priručnik sa dobro uočenim detaljima o običajima
i kolektivnom pamćenju, ali isto tako sa veoma uspjelim opisima pojedinih mjesta i predjela u prirodi.

Stil pripovijedanja je dosta lagan, tih, odmjeren i smiren, gotovo kao kazivanje iskusnog starog naratora, što posebno dolazi do izražaja u nekim pasažima, u kojima se, da bi se izbjegla monotonija gotovo prepričava. Osobenost čini i izbor probrane leksike, iz podneblja u kojemu se radnja dešava što romanu daje uvjerljivu prepoznatljivost i aromu.

Likovi, nosioci radnje, kako onih glavnih, tako i epizodnih (Voša, Jako, Rakoč, Rašo i dr.),
kao njihovi dijalozi, takođe su dosta uvjerljivi i sa opisom dobrog posmatrača.

Na kraju, stiće se utisak, kao da radnja romana nije završena, kao da je ostao nedorečen, jer je iznenada prekinuta Mijanovom maturom i namjerom da nastavi studije. Znači li to, a to bi radovalo, da autor namjerava da napiše i treći dio ove porodične trilogije i time završi sagu o Brižanovima?

U svakom slučaju ovaj roman ima svoje kvalitete, kojima će naći put do čitaoca i zauzeti mjesto koje mu pripada u našoj savremenoj literaturi.

Mihailo Radomirov Čabarkapa rođen je 23 decembra 1943. godine u Kičavi – Pavino Polje, Opština Bijelo Polje. Završio je Gimnaziju u Bijelom Polju, a Ekonomski fakultet u Beogradu, kasnije magistrirao i doktorirao ekonomske nauke. Radio je u privredi i vanprivrednim djelatnostima na raznim rukovodećim položajima. Posljednjih skoro 18 godina bio je jedan od direktora u Pošti Crne Gore odakle je otišao u penziju. Predavao je na Sveučilištu/Univezitetu „Hercegovina“ u Mostaru. Pisao je i objavljivao stručnu publicistiku iz ekonomske oblasti. Poslednje što je objavio iz ekonomije je knjiga „Strane direktne investicije i razvoj zemalja u tranziciji“ 2009. godine.

Objavio je veoma zapažen roman “Bražanovi” koji je nišao na dobar prijem čitalačke publike. Roman “Stopama života” tematski je nastavak “Brižanovih”, a u poodmakloj fazi je treća knjiga kojom će biti zaokružena ova porodična trilogija. Živi i stvara u Podgorici.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime