Krenuh vozom za Beograd. Jedva nađoh mjesto da sjednem u jednom kupeu. Velika gužva. Mnogi sjede u hodniku na svojim putničkim torbama. Ja izvadih „Anu Karenjinu“, koju sam ponio od kuće, iako sam je bar tri puta ranije čitao. Uvijek me je privlačila tragična ljubav između Ane Arkadijeve Oblonski, udate Karenjin, i njenog ljubavnika, konjičkog oficira, Grofa Aleksija

Kiriloviča Vronskog. Knjiga mi je pravo spasenje. Nije mi se uopšte razgovaralo, niti uspostavljalo poznanstvo sa mojim saputnicima iz kupea, ili nekim od njih. A i da jeste nikako mi se nije ostavljala knjiga. Ulazi kondukter da prekontroliše karte. Kada je završio posao pokušao je da zatvori vrata kupea, ali ga je u tome spriječio čovjek koji je sjedio na svojoj torbi u hodniku, preko puta mene, jer sam ja sjedio na mjestu do vrata. Hitro sam ustao, uhvatio sam vrata i rekao

                            – Molim, pustite vrata da ih zatvorim – rekoh mu, povišenim tonom.

On, uz osmijeh pusti vrata i ja ih zatvorih. Ubrzo okrenuh pogled ka prozoru, ali slabo mogu da vidim okolinu, ne mogu da se orijentišem kuda smo. Počeh da čitam knjigu. Ponekad nehotice pogledam na hodnik. Onaj čovjek, koji je kasnije ušao, me gleda. To sam često radio, i stalno uhvatim pogled tog čovjeka kako me gleda. Imam osjećaj da ne skreće pogled sa mene. Počela me hvatati nervoza. Dolazi mi da ustanem i da ga pitam zašto me stalno gleda. Ali, ne mogu da stvaram galamu. Smislio sam kada izađemo na stanicu, pobjećiću mu. Imam neki predosjećaj da će me pratiti u stopu. A, ja nikako da se sjetim ko bi on mogao biti. Mora da postoji neki razlog. Ne znam ni razlog, kao ni njega, ali mi je vrlo neprijatno.

Poslije dužeg vremena stigosmo u Beograd. Ja brže bolje iskočih sa stvarima i knjigom i skoro trčeći grabim Balkanskom ulicom. Svi koji su dolazili u Beograd dolazili su ovom ulicom i njome odlazili. Ona je bila simbol dolazaka i odlazaka. Kada sam izašao na Terazije prošao sam prolazom – tunelom i  istrčao pravo pred „Kasinu“, utrčao kod recepcionera, uzeo ključ od sobe, tu sam rezervisao spavanje, uskočio u lift i pravo u sobu. Dobro umoran, strovalih se na krevet. Nijesam se iza sebe okretao da vidim da li me onaj čovjek prati. Vjerovao sam da sam mu umakao, iako me hvatala jeza da je, možda, i on u restoranu hotela, đe sam namjeravao, kada se malo odmorim, da i ja pođem na kafu, a onda da malo prošetam. Beograd okupan junskim suncem, pun prolaznika i šetača. Nehotice zaspah. Kada sam se probudio promijenio sam odluku. Pođoh u šetnju. Popiću kafu neđe usput. Uskočih u gužvu u Knez Mihailovu ulicu. Provlačim se krajem ulice. Ne mogu da odolim. Moram da pođem do Kalimegdana, koji je nekada, za vrijeme mojih davnih studentskih dana, bio moje omiljeno šetalište, i ne samo moje. Nekada smo, kao studenti, na Kalimegdanu, uz pjesmu i igru, dočekivali Novu godinu. Sjedoh na moju omiljenu „studentsku“ klupu, koja bijaše slobodna. Razgledam. Sava i Dunav mi kao na dlanu. Pogled mi ispunjava Ušće đe se sastaju, jedva da se pomiješaju. Pogled mi pređe na suprotnu stranu Dunava, prema Novom Sadu, i sjetih se da je nekada Dunav bio dio granice između Austrougarske carevine i Srbije. Odatle su Austrougari, u Velikom ratu, topovima gađali Kalimegdan i Beograd, ostavljajući strašne ruševine, krv i plamen. Danas nema tragova tih strahota. Ali me to posjeti na jedan drugi rat, novijeg datuma, kada nas niko nije napao, ubijali smo jedni druge. Neki naši krvoločni vlastodršci poveli su strašan rat da bi u krvi srušili Jugoslaviju, tu najljepšu zemlju svijeta. Jugoslavija koja je u krvi nastala, izgleda, bilo joj je suđeno da u krvi nestane. U toj divnoj zemlji srećno sam proveo veći dio svog života. Sada se rvam sa traumama i stradanjima nedužnih ljudi, koji se po mnogo čemu može mjeriti sa onima kada je Jugoslavija stvarana. Danas sjedim na sred Beograda i jakam se sa turobnim mislima, koje mi mute pamet i zdrav razum. Upoređujem i Beograd danas sa Beogradom iz Jugoslavije. Beograd iz Jugoslavije imao je dušu, gostoprimstvo i veliku moralnu raskoš, kakvu nijedan grad nije imao. Današnji Beograd je sve to odbacio, postao je egoističan, osoran i opasan. Djeluje mizantropično za svakog gosta. Jedva čekam da ga napustim. Moram bježati od ovakvih misli. Ustadoh i krenuh nazad da neđe pijem kafu.

Prolazim pored uglancanog Grčkog restorana, sa raskošnom terasom pored ulice. Iz zvučnika diskretno pjevuši Salvatore Adamo, rođeni Italijan svoju nedostižnu francusku romansu „Tombe la Neige“ („Snijeg pada“). Odmah se oraspoložih. Duša mi se omelemi, a srce poče da treperi. Dobar dio svoje mladosti proveo sam uz tu pjesmu. Sjedoh na teresu. Zapitah se, kako je moguće da Grčki restoran pušta francusku muziku jednog Italijana, a đe im je Teodorakis? To me je malo zbunilo, ali ja uživam. Stiže konobar. Uručih mu dvije molbe, jednu nešećerenu kafu i da povrati ovu pjesmu na početak i malo da je pojača. Uslišio mi je obje molbe.

Taman što posegnuh za kafu, lupi me neko šakom po ramenu. Okrenuh se. Čovjek iz voza koji me je uporno gledao. Pruži mi ruku. I ja mu je neubičajeno stisnuh. On sjede, oslovi me nadimkom i upita:

                          – Zar je moguće da me ne poznaješ?

                          – Ne – rekoh mu.

                          Pa, ja sam Boško, tvoj nekadašnji drugar sa studija.

Nakon što mi je ispričao neke detalje i trenutke koje smo istinski drugarski zajedno provodili, sjetio sam se. Ustadosmo, zagrlismo se i poljubismo. Dugo smo evocirali uspomene, prisjećajući se zajedničkih davnih dana. Za sve to vrijeme Boško mi je djelovao tužno i nervozno. Valjda nije mogao više da trpi, otvorio mi je dušu.

                            – Imao sam dobru suprugu, vrlo dobrodušnu, obrazovanu, elokventnu i inteligentnu, gostoprimnu. Završila je književnost. Malo je bila hitra na jeziku, ali je bila krajnje pravična. Ludo smo se voljeli. Ali je više nemam. Išćerao sam je. Pripremam papire za razvod.

                              – Pa, što si to uradio, ako mogu da znam.

                              – Možeš, kako ne možeš. Tebi mogu da se povjerim, da olakšam duši, da mi ikoliko lakne, a i pitaću te za savjet nakon što ti sve ispričam.

                              – Pričaj. Koliko znam i mogu pomoćiću ti.

Boško je započeo svoju priču. Žena mu je imala roditelje i stan nedaleko od njih. Brat joj je živio i radio u inostranstvu. Dolazio je ljeti na odmor i za poneki praznik. Mnogo dobar momak, kao i ona. Roditelji su joj takođe bili dobri ljudi, Svi su me uvažavali i poštovali. Imali su kuću i imanje blizu grada. I oni su imali stan u gradu. Čitavo ljeto, do kasne jeseni, provodili su na selu. Često smo odlazili kod njih, a žena češće. Imala je prijateljicu Radu. Sa njom je velika drugarica od najranijeg đetinjstva. Završile su isti fakultet. Imala je i stan. Nije bila udata, stalno se dvoumila hoće li se udavati ili neće. Imala je i momka, koga je bio glas da je veliki ženskaroš. Često su se rastajali pa mirili. I tako su dani prolazili. Moja žena i ja, zajedno sa Radom i njenim momkom, povremeno smo izlazili, a moja žena je sa njom izlazila svaku noć. U zadnje vrijeme kasnila je da dođe kući. U njega se uvukla najednom neka sumnja i krenuo je pravo na Radin stan. Pozvonio nekoliko puta, niko ne otvara. Najednom se začu ženski glas;“ Ako si ti Rado, pozvoni dva puta, otključaću“. Kada je pozvonio dva puta, otključala mu je žena.

Unutra je sjedio Radin momak u trik majici, na kauču. Kulturno se pozdravismo, a ženu je oštro popriječio i izašao. Žena uplakana istrča za njim i reče mu:“ Sačekaj malo, sad će Rada doći, trknula je do marketa da nešto kupi“. Samo joj je rekao „:Nemoj mi dolaziti“. Nedugo poslije njega i ona je došla kući. Samo sam joj je dreknuo da izlazi napolje, razvodimo se. :“Ti me varaš sa onim ženskarošom, bez obzira što je Radin momak. On vara i nju. Idi kud znaš, zaboravi ova vrata“. Koliko mi je objašnjavala, molila i plakala, to se ispričati ne može, ali je išćerao. Otišla je kod njenih. Poslije tri dana zvao ga je njen otac da dođe da otklonimo nesporazum. Ova žena ni crni ni bijeli, grehotati je“. Nije otišao. Poslije pola godine umro mu je otac. Zvao ga je tast da pita mogu li doći na sahranu. Rekao mu je da svi mogu, samo ne ona. Isto je bilo i za čedrsnicu. Eto, prijatelju, izjadao sam ti se, sada mi je lakše. Šta mi savjetuješ, šta da radim?

                            Koliko dugo si razdvojen od žene?

                          – Skoro godinu.

Plahovito si reagovao. Trebao si i ti sačekati Radu. Ja vjerujem tvojoj ženi. Ona te sigurno nije prevarila. A kod tebe je proradio inat. To je, kako kažu, najgori zanat. Iz tebe izbija bol, patnja i pokajanje, a pokajanje prisiljava čovjeka da uči iz sopstvenih grešaka. Pokaj se. Ne nanosi patnju i sebi i tvojoj plemenitoj ženi. Idi pravo za nju, i nastavi normalan život. Poslije petnaest dana dobio sam pismo od Boška. Poslušao mre je. Pomirio se sa ženom i nastavio srećan život. Pokajanje je najbolja ljudska vrlina, uvijek kada nanosi bol drugome.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime