Zbirka poezije Crna bedevija i druge pjesme Radomira Ilića motivski je heterogena sa uobličenim poglavljima i ima ukupno 16 pjesama rapoređenih u četiri ciklusa, i to: Zle sile (4 pjesme), Ulomci (2 pjesme), Domaja (5 pjesama) i Laka krila (5 pjesama).

            S njegovom poezijom čitalac se već od prvih stihova osjeća pročišćenijim od svega banalnog, materijalnog, koristoljubivog, sitničavog. Iz nje provijavaju refleksije čovjeka koji je prevalio veći dio životnog zenita, pa otuda u njoj ima podosta nostalgičnog povratka na minulo vrijeme. Otuda u pjesmama s tom tematikom sretamo lekseme koje vjerno prenose poetski pristup životu tog vremena. Leksika na tu temu je pjesnički umivena sa izraženom melodičnošću i ekspresivnošću jezika.

Naslovna strana knjige

            Ovaj pjesnik je izvanredan alhemičar koji na originalan način preoblikuje stvarnost a da je u suštini ne iznevjeri. Kao da je slijedio Hegelovu misao o poeziji: „Poezija materijal te spoljašnje stvarnosti uzima u sebe, pa ga na osnovu prava koje pripada slobodnoj pjesničkoj fantaziji uobličava i usavršava.” A pjesnik to radi tako da su njegove pjesme lako čitljive i dopadljive, nijesu pretrpane asocijacijama, simbolikom i metaforama. Sve one prezentuju veoma zrelog pjesnika koji je godinama u sebi, ako se tako može reći, ispisivao poeziju, pratio poetska kretanja, promišljao o svojim poetskim nadahnućima i, kada je sve to potpuno sazrelo negdje u njemu – lagano ga i uspješno izlio između korica ove knjige i dokazao da je uspješno savladao pjesničke prostore.

U naslovu zbirke sretamo epitet „crna“. Gledano s aspekta psihologije boja, crna je boja autoriteta i moći. Ostavlja utisak prefinjenosti, misterioznosti i elegancije. Nosi sobom simboliku  sofisticiranosti, elegancije, zavodljivosti, misterije, glamura, sigurnosti, emotivne stabilnosti, opasnosti. A i svaka pjesma ostavlja na nas neki ili neke od ovih utisaka. Osim u naslovu, epitet „crn” sreta se u knjizi 13 puta: u pjesmi bez naslova (prvoj po redu) – jedanput, u pjesmi „Crna bedevija” – najviše, 7 puta; u pjesmi „Susret” – 3 puta i u pjesmi „Buruntija” – 2 puta.

            Pjesme su pisane uglavnom u katrenu sa unakrsnom rimom, a u pjesmi Buruntija sreta se i obgrljena rima. Po svom obimu pjesme ove zbirke su raznovrsne, počev od pjesme Šaman sa 12 stihova pa do pjesme Bestragijska priča sa 184 stiha, što, opet, zbirci daje još jednu draž.                                                                                                                                                                                                                                                                     Posebno sam obratio pažnju na pjesmu POSTMORDERNUM. Kada čitalac prvi put uzme u ruke ovu knjigu i pročita naslov pjesme, pomisliće da je u pitanju štamparska greška ili nešto slično, odnosno da je u pitanju leksem „postmodernum”. Međutim, pažljivom posmatraču neće promaći da se ova riječ sastoji od tri: post, mor i dernum. Dakle: poslije smrti i dernjave. To je britka ironija prema antistrukturalizmu postmoderne, prema apsolutizaciji poetskog eksperimenta koji vodi u potpunu estetsku i semantičku anarhiju, prema vremenu u kojem nastaje poplava destrukcije poetske riječi. Nešto poput Branka Miljkovića u čijim se pjesmama vrši uspješna kombinacija slikovnog, aforističkog i poetičkog.

Ovaj naslov uvodno metaforički govori o nadolazećoj kakofonoj poplavi antipoezije i antijezika, te daje sumornu apokaliptičnu viziju opšte katastrofe, kraja svijeta. Narušavanje finoće jezičke strukture, božanskog čovjekovog svojstva vodi u kraj i krah civilizacije. Teška bolest poetičkog je put prema paklu besmisla, buke i bijesa. To itekako podsjeća na Foknerove Buku i bijes. Podsjeća nas i na Džejms Džojsa i Kafku po temi otuđenja čovjeka, no na svoj, originalni način, na film Kopole Apokalipsa danas u kojem je prikazivsanjem užasa Vijetnamskog rata reditelj htio pronaći odgovore na neka istinska pitanja o dobru i o zlu, egu, ludilu. No, pjesnik ipak vjeruje u vitalitet poetske simfonije. Otuda podnaslov pjesme Šeherezadi u slavu, u slavu lijepoj pripovjedačici  iz Hiljadu i jedne noći, koja svojim zanimljivim pričama uspijeva da odloži i izvršenje smrtne kazne.

Pjesma odslikava apokalipsu našeg vremena, ali ipak sa nadom i vjerom u neuništive snove i vrteće kolo. Otuda posebnu moć ove moćne pjesme predstavljaju završni optimistički stihovi: „Alʼ te snovi ne ostaviše, / I još se tvoje kolo vrti, / Dok urla bena, i dok se njiše / Smradno cvijeće sa polja smrti.”

Ponekada, kao u pjesmi SAPUTNIK, možemo steći utisak da pjesnik ironiše, da možda olako shvata našu svakodnevicu. Međutim, nije tako, već je to njegova odbrana od nekih noviteta naše svakodnevice koje njegovo intelektualno biće ne može prihvatiti, to je njegovo zrelo i dalekovido promišljanje o životu. Zbog toga nas Ilićeva poezija ne ostavlja ravnodušnim, već nas provocira da se još više i pažljivije osvrnemo na život. Njegova životna filozofija je upornost, a u poeziji to je traganje za motivikom i poetskim iskazivanjem.

Stoga se kratko i analitički osvrćemo na ovu pjesmu, đe se sve antivrijednosti današnje društvene zbilje sagledavaju iz perspektive običnog narodnog čovjeka, zdravom seljačkom pameću. Međutim, nestankom sela, polako nestaje i ta pamet, i autor je imao sreću da sretne jednog od rijetkih predstavnika te pameti koji usputno jezgrovitim i britkim narodnim govorom nabraja aktuelne antivrijednosti današnjice: „Ovo je svuđe ’kuku i lele’ / Kad se ne čuju pametni ljudi”;  „Kad se svud zbori krivo ko pravo”; „Kad se zločincu klanja ko svecu”; „Kad svaki matrak uči đecu, / Kad svaka tuka diplomu ima”. Za zdravu seljačku pamet, za koju važe prirodne zakonitosti bračnih odnosa, neprirodno je: „I ženi žena čojek da bude, / I žena čojeku da je čojek!!”. Kao moralnog čovjeka, njega u toj mjeri vrijeđa nezakonito bogaćenje, korupcija i sl. da mu pomračuju ljepote života, što iskazuje na sljedeći način: „Kad više nije lijep ni cvijet; / Kada lopovi ‘kolo vode’!!” Drugim riječima, njegova zdrava seljačka pamet ne može da prihvati činjenicu sadašnjice da u društvu često više cijene onoga ko nešto ima od onoga ko nešto vrijedi. Od riječi „globalizacija” on je, u vezi s opštom situacijom u svijetu, izveo kovanicu „grobalizacija”, imajući na umu sukobe i stradanja mnoštva ljudi u više zemalja na našoj planeti, počev od naše bivše domovine Jugoslavije, preko Irana, Iraka, Libije, Sirije itd.

Stihovima ove pjesme autor Ilić je na najbolji način pokazao da se narodnim govorom ovog kraja itekako mogu osvjetljavati svijet i velike teme, te da je istinitost dragocjena i ljekovita sa bilo kojeg mjesta i pozicije izrečena.

Radomir Ilić

Pjesnikove davnašnje trenutke koji se ne zaboravljaju nalazimo u pjesmi MILE KARAVLAʼ. Po modelu prisjećanja, pjesnik evocira prošlo vrijeme sa takvim prisjećanjem da stičemo utisak da mu nije promakao nijedan detalj koji za čitaoca ne bi bio nova informacija ili pak dopadljiv. Ovo zbog toga što zanos zavičajem ovdje izranja iz dubljih slojeva njegove psihe. Ne ređa se tamo ni flora ni fauna, već sve ima dublje porive i emotivniji odnos. U selu bez struje, radija, televizora, bez prodavnica, a da ne spominjemo telefone za to davno vrijeme, Mile Kravlaʼ je bio veza sa svijetom, prodavac svega i svačega za čim je čeznula seljačka duša, ali ne trgovac koji vara, nego onaj drugi – „Svakome bješe drag i mio; / Često je i pare davo na zajam; / Naš je prijatelj i drug bio, …”, što znači da pjesnik ističe neka druga, daleko moralnija vremena nego što su današnja, u što je bio ubijeđen i Mile Kravlaʼ, govoreći: – „Platićeš, druže, nećemo dovek,”…, a u znak zahvalnosti za seljačko poštenje i dandanas u pjesnikovom uhu odzvanjaju posebno sljedeće riječi trgovca Mila: – „Ume, bre, Mile da zaradi, / Alʼ mnogo više da pokloni!!”Otuda je i budućem pjesniku Iliću, prilikom posljednjeg boravka u selu, poklonio sat marke „Darvil”, znajući da će to seosko momče krenuti u svijet i da će mu sat trebati.

A da Mile Karavlaʼ nije bio kao ostali Karavlasi trgovci, govori njegova dalekovidost, pa tako, vidjevši u tom seoskom momčetu budućeg čovjeka od pera, poklanja mu pero sa riječima „Da nešto fino o meni napišeš.” I zaista, pjesnik se Milu Karavlahu odužio na najbolji način, napisavši, možda Milevim poklonjenim perom, ovu pjesmu, završavajući je stihovima: „Pjesmom mu ovom činim pomen, / I svijeću mu zlatnu palim.”

Interesantan je, i postao je dio njegovog životnog sanjanja, eho pjesnikovog zavičaja u poglavlju Laka krila, iz kojeg ćemo pomenuti pjesmu NATAŠA I PUTALJ, kojom je poeta ovjekovječio jednu od lijepih uspomena iz svojih nastavničkih dana u rodnom selu. Naime, ne samo zbog velike udaljenosti škole od kuće, nego i zbog lične bezbjednosti, djevojčica Nataša prinuđena je da u školu dolazi na konju Putalju, jer, kaže pjesnik, „Pred njim bježe zvjerke šumske, / I gladne kuce lutalice; / Zarže Putko, u galop krene, / Išćera liju iz živice.”

Ciklusom Zle sile poeta istupa protiv zlih sila destrukcije i alijenacije, tako što će naciljati „… vitkim svojim lukom / Pakost gladnu sa okrutnom svitom”.U tom smislu pomenućemo posljednju pjesmuovog ciklusaŠAMAN, u kojoj sve riječi kao čarobna frula zvuče protiv svakog zla na ovom svijetu. Smatram da ako bi  pjesnikove „šamanske” riječi iz ove pjesme otpjevali uz ritmičke zvuke doboša i melodijskog instrumenta, kao što to čine šamani, one bi, vjerovatno, imale na nas magijsku moć pročišćenja i iscjeljenja,  očuvanja duševnog i tjelesnog zdravlja, moć uzdizanja svijesti i duha zajedništva. Pa evo jedne strofe iz ove pjesme: „Vodir, kondir, zublja luča, / Srp, i bradva, i grebeni, / Pola ključa; Vatru ručaj!! / Vatra Tebi, voda meni!!”

            U pjesnikovoj duši prisutna je i žena, „Ta ponosita divna žena”. U pjesmama BJELOPOLJKA i ZNADOH nije prisutna samo fizička ljepota žene, nego i primamljiva ljepota života („Božansku ljepotu ona ima,… / Ko svjetlo starog dobrog fenjera / Ona mi sija iz Akova.”). Pjesnikovo rađanje ljubavi nosi sa sobom ne samo težnju nego i sigurnost u čitanju lica žene: „Znadoh dobro kao što sada dišem / Kad pogleda a ništa ne reče.” Njegov postupak kazivanja o ženi izdigao je na otmjeni nivo, jer u njoj nema ljubavnih prenemaganja, nema sastanaka i rastanaka; žena je nalik magijskom biću: „Kao beskrajna pučina plava / Božansku ljepotu ona ima” (Bjelopoljka) ili: „I ostade u riječi ovoj / Da ko milost božanstvena grije” (Znadoh).

U pjesmi „Bjelopoljka” najviše je zastupljena osnovna i najčešća stilska figura poređenje. Od ukupno 20 stihova pjesme, njih svih osam čine poređenja sa pozitivnim iskazom, npr: „Ko zlatna rosa da je pala…”, „Osmijeh njen je ko nebo čisto”, „A laki korak – topli lahor…”, „Kao beskrajna pučina plava / Božansku ljepotu ona ima” itd.

U zaključku treba istaći da sa Ilićevom poezijom nije teško uspostaviti komunikaciju, jer nije hermetična i nepristupačna. Pjesnik vjeruje u moć poezije, pa takvim i doživljava svoje stihove, koji zrače posebnim smislom postojanja. Njegov pjesnički govor je, po onoj Čehovljevoj, sa riječima tijesan, a mislima, slikama i porukama prostran, sa širokim vremenskim razmakom od prije pola vijeka pa do današnjih dana.

Ilićeva poezija je poezija modernog iskaza, motivski je razuđena, s jednim brojem pjesama za pamćenje, a svojom poetičnošću i sveukupnošću nailazi na visok domet u crnogorskom pjesništvu. Ova zbirka predstavlja toliko zrelog pjesnika da neke od pjesama u njoj imaju antologijsku vrijednost i mogu se naći i u đačkim čitankama. Na osnovu svega možemo biti sigurni da će i naredne pjesnikove zbirke biti uspješne i rado čitane od strane ljubitelja i poznavalaca pjesničke riječi.

Piše:dr Blagoje Vujisić

                                                                                                                                                

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime