Nataša Rakočević Žurić, je mojkovačka književnica i pjesnikinja, pisac, esejista, pjesnik za djecu, tekstopisac za muziku. Član je književnog kluba “Grlica” i Udruženja pisaca i prevodilaca Crne Gore. Objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima. Prevođena na više stranih jezika. Učesnik brojnih tematskih okruglih stolova. Zastupljena u monografiji “Mivrenim tragom”, prof. Sofije Kalezić i antologiji “Crnogorske poetese”, Bogića Rakočevića.

MOLITVA BESMRTNIH

SVIJETLE SE, KAO DA SU ŽIVI
NAD GRUDOM RODNOM
LIJEPI I ČILI
ZA ŽIVOTA SVOGA, BESMRTNI SU BILI

Pogledaj me brate, po smrti, po krvi,
Nijesam ti još mrtav, nijesam leš još goli.
U meni nema ni zmija ni crvi
U grudima mojim sad se bezdan proli

Oko mene sad sve se mrvi i mrvi
Još sanjam planinu i onaj kamen crni
Na kladencu žeđ mi svoj gutljaj trni
Sanjam lovca, plačem, nad izdahloj srni

I jaganjce bijele  i  grom niz Komove kad zagrmi
I sanjam … I sanjam
Slobodu što lista
I beharnu granu na šljiviku mom
I krv mi jurnu kao potok čista
I grana sam jedra, oteta vjetru tom,

I huči … I huči

Vjetar žut, vjetar crn, modar i krvav
Kao zemlja moja sred Andrijina hana

Udara sjećanja ko onoga dana
Kad tjera mi kose dragoj niz ramena
Još čujem joj drhtaj gorućih zjena
Nijesam ti još mrtav, nijesam leš još goli
Lažu da sam umro da sam samo sjena

I vraćam ti se Božjom vjerom svetom
Prađed mi je zavjet dao
Krvca svoja pod prijetom
Ovog neba na grudu,  ko bi mi stao, ko bi mi stao

I kliču smrt, smrt,
Ko  gavran grakću crn
A u meni nova vječnost se diči
Nijesam brate kao svi mrtvi
Lim će u meni svojom hukom nići
I sloboda grmi, grmi
Za života besmrtni ne bjehu u molitvi

I noć se rasu kao drage svila,
kada se oko mog dlana vrti
Raširiše se grudi ko sokolova krila
I nijesam još mrtav, nijesam leš još goli
Ja sam dijete na majčinoj sisi
Sanjam dragu moju  kako vijenac mi plete
I suze modre i suze modre
I ruke moje što nebu prijete
Sanjam orača u zoru i konja kako rže
Ljubim sina svoga u oči, u rukce,
Slavim slobodu dok grudi mi prže i prže

Grobovi, grobovi
Viču svi u jedan mah
Pijem snježanicu i smijem se plah
Sanjam neki život novi i kućni prag
I glas majčin u vrtu mom
Još klonuo nijesam, još nijesam prah
I zornjaču  iznad mene dozivam u boj
I trava se ugiba kao moj dah
Sanjam majčin skut i očev zov
I kamen ovaj koji me mrvi i mrvi

Srce mi ječi kao drage strah
Dok korov raste oko lika mog
Čujem joj suzu poput Lima šum
Kako da umrem, kad grmi i sijeva
I vječnost se rađa sa čela mi bijela
I slušam kišu, slušam kapi tmaste,
I tebe na odru kraj odra svog
Zaborvljaš Lim i konja kas
Moj brate crni po mesu i krvi
I ne vidiš krš  ni lipe cvast
Zar pustaš da padnem na grudi tvoje
I mermer da ćuti, dok u zemlju tonem

Zaborav nije za nas brate
Vječnost je naša posmrtna kob

I noću kad vidiš zvijezde na nebu
To žrtva se naša u san mrvi
Eno ih stoje, svi kao jedan,  kao jedan svi
I nijesam ti sam,
Dok mi oči grumen, a duša još snatre
Rastem uz njih, moj rode besmrtni

Grobovi, grobovi, opet kliču,
Bijeli i crni mramor mi tik
Iznad čela kao vojnik predan
Od zaborava kleše u stijeni lik

Ne tuži vjetre, vakat ti nije
Vrane se klete,  već čuje poj
U čami ovoj još se svitak vije
Jekta nam duša, o sabrate moj

Pogledaj ih opet, ko jablanova red
Besmrtno ime dade im sveto
Dok  zemlja modra prsa mi kuš

Padoh ti brate u stroju svetom
Za grudu rodnu razlomih dušu

Nijesam još mrtav, nijesam leš još goli,
Tako sam tih, tako sam tih
Za besmrtne pjevam molitveni stih