SIDRO
Kuckaš u davno sidro, nekada srušenih snova,
nesvjesna da tako opet vraćaš trenutke stare,
kada su plavom svilom gorela zadnja slova
ljubavi koja je išla u žute spomnare…
Ni danas, kada se budiš, ti ne znaš da te volim.
Sluđena željama svojim često si pored mene.
Voliš prirodu, zanos, to, što ti sve dozvolim,
i opet mirno možeš da tečeš mi kroz vene…
Ne tražim ni ja više, ti si i žena i dijete.
Sa mnom si kao oblak na kojem lutamo svjetom.
Tvoja nevina duša radosti nove plete.
A mene kucka sidro, lomeći talase sjetom…
Gledaš me čežnjom žene, u toplom kafenom oku,
dušom talasa plima, otvara čudesna polja,
zašumi noćni lahor, nagrne misli toku,
ljubav je svuda u zraku, s njom je i naša volja…
Sjenke se igraju noćas, na travi i na nebu,
prosipaju se snovi beskrajem dalekih zvjezdi,
trne treptaji sreće, dahom venama grebu,
srođeno sve je sebi, neznanom izvoru jezdi…
Piše: Budimir Vukadinović
