SIDRO

Kuckaš u davno sidro, nekada srušenih snova,

nesvjesna da tako opet vraćaš trenutke stare,

kada su plavom svilom gorela zadnja slova

ljubavi koja je išla u žute spomnare…

Ni danas, kada se budiš, ti ne znaš da te volim.

Sluđena željama svojim često si pored mene.

Voliš prirodu, zanos, to, što ti sve dozvolim,

i opet mirno možeš da tečeš mi kroz vene…

Ne tražim ni ja više, ti si i žena i dijete.

Sa mnom si kao oblak na kojem lutamo svjetom.

Tvoja nevina duša radosti nove plete.

A mene kucka sidro, lomeći talase sjetom…

Gledaš me čežnjom žene, u toplom kafenom oku,

dušom talasa plima, otvara čudesna polja,

zašumi noćni lahor, nagrne misli toku,

ljubav je svuda u zraku, s njom je i naša volja…

Sjenke se igraju noćas, na travi i na nebu,

prosipaju se snovi beskrajem dalekih zvjezdi,

trne treptaji sreće, dahom venama grebu,

srođeno sve je sebi, neznanom izvoru jezdi…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime