KORAK U GLUVO DOBA

Gluvo je doba noći

i prah zvijezda pada.

Čuje se jedna ljubav,

nikad prestala, sama.

Korak izgubljen, čvrst,

nanosi smiraj grada.

Bolom navire prošlost,

okov vremena slama…

Tiha si u svojoj sjeni,

mazna i puna sreće.

Uzdah ti češlja kosu,

nanosi mirise ljeta.

Sad samo prazna sjena

atarom duše sleće.

Gomila bezdan i trnje

po kojem bezglavo šeta…

Nema smiraja, nema.

Plam se izgubi tamom,

s kojom se iskonski voli,

onda se opet javi.

Tek nježni dodir neba

koje iskreno žali,

čuperak razigran, smeđi.

I dah procvalog jutra

što bistre kapljice rose

suzama poklanja travi,

dok beskraj lagano klizi

putanjom dobro znanom

u prazne drhtaje gleđi…

——————————————————————————————–

Tišina tiho tone, tamni navlači skut.

Sjetom oblačiš misli, miriše prošlost zrela.

Nijesi tada znala kakav nam biraš put.

Sve ti je vratio život – a to nijesi htjela…

——————————————————————————————————————————————

BJEŠE NAM SVEGA DOSTA

Nestalo tvog je čara

i sad se polako budim

tamo đe radost osta.

Mirišu smrče i jele,

i neka breza virne,

dolinom koja se penje.

Ni ti slutila nijesi

da ćemo prošlost biti,

bješe nam svega dosta.

Lagano dahne sjeta

i krv produži dalje,

dok pogled dira stjenje…

OLUJNA SJENA

Ispratim vapaj kad s tobom krene

dok se u kosi s lahorom dira.

Otvoriš bezdan, otruješ vene –

i sve je kao od papira…

Misli se opet nekako skupe,

oluja lebdi, čežnjom se sprema.

Bolno se sjetim te školske klupe.

Curice neke koje sad nema…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime