GRUMENJE ZLATNOG SJAJA

Zora nas opet budi, grumenjem zlatnog sjaja.

Trajanjem pritisla zima kazuje grudi gole.

Obalom ljubavi žudiš i dah nas radosti spaja.

Na mokrim granama breze male se ptice vole…

Nevdljivo se rasipa čežnja bjelinom tople puti.

Tišinom pomjere vazduh nadošle kruške zrele.

Nestajem u igri slutnje i znam da neću čuti,

zašto me usne tvoje od sinoć toliko žele…

VJETROVI MILUJU SRCE

Poželi da me imaš, bar za trenutke bola.

Mi smo probali život, iz srca ljubavi pali.

Boli kad nema nade, i ništa ne valja pola.

Kao da san smo snili i njim se poigrali…

A sjetim te se često, u onom drugom pola.

Visovi donese miris gordosti ljubavnog leta.

Uzdah ovlaži suza, ostane istina gola.

Jesmo li mogli dalje – tom ljepšom stranom svjeta?…

KAO KRIŠKE MJESEČINE

Lažeš se sa samom sobom, ne nalaziš put ka meni.

Nezrele su tvoje misli, treba im još energije.

Ne ljutim se, ne prkosim, mirno srcem razum pjeni.

Volio bih da me voliš, al’ to srce ne umije…

Ko jabuka što zrijeva, il’ pupoljak dok još cvjeta,

tvoja mladost mjesto traži u dalekim svjetovima,

iz tajne u tajnu ide i sve više sladom šeta

sipajući prah zvjezdani, kolko ga god u želji ima…

ŽIVOT VOLI DA SE IGRA

Žuri srce da te sretne,

dahom jutra da te takne.

Uzalud je svijet čitav,

ako to se ne dogodi;

Milo lice, divno tjelo –

toplom čežnjom da dotakne.

Mora sve to što se stvori,

još jedanput da se rodi…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime