NIŠTA VIŠE NIJE OVĐE

Letiš tiho nad urankom.

Tvoja zora nije ovđe.

Sakrila se u providu

što suštinom provijava.

Ljubav te je opčinila,

duša tek trenutkom dođe.

Proljeće je, već mirišu

prve sjenke zaborava…

ŽALOM JUTRA BLJESNE TRAVA

Želio sam da te vidim, i ruho me bola sreta.

Šetam s tobom u mislima, gradom što nas je volio.

Prosulo se zimsko jutro, niđe ništa još ne cvjeta.

Uvelo je sve sa tobom, u prah me je pretvorilo…

Daljine me dalje dižu mrtvom slovu zaborava.

I korak mi zastajkuje, očekuje dah tvoj meki.

Topio se srca talog, proviri iz njega trava.

Tragovi u njoj zarasli su – svakom smislu već daleki…

PONEKAD

Ponekad prolazim blizu

i svratim da prošlost pijem.

Začudo i ti si tu,

u očima ti vidim sjaj.

Raspustim sjećanje svelo

i pogled od tebe krijem.

Nešto mi osmjehom pričaš,

napolju cvjeta maj…

NA URANKU SNENOM

Rasipaš se žarom nerođenih snova,

nevinom ljepotom što bespućem luta.

Blistava ko zora na uranku snenom,

a tek na izvoru svog zvjezdanog puta…

Treperiš u dahu proljećnog beskraja.

Po duši se spokoj nedostižnog plavi.

Lebdiš vječnom žudnjom procvalog iskona,

što počinje ljubav životom da slavi…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime