U VRELU OSJEĆANJA

Dahom te radost nosi u vrelo osjećanja.

Skrilo se srce u bezdan i tople želje lista.

Okolo miris mašte sjenkom se jutru klanja;

Vidim te, umivaš oči, i sjaj u njima blista…

Naklonom krenula ljubav bjelinom nebeskog puta.

Stope za tobom tonu, zastori sreće bride.

Slijepa ide sila tek čežnjom dodirnuta.

Slutnjom te prate oči dok te pogledom vide…

RIJEČ JE JEDNAKO ZA SREĆU I TUGU

Sreća je pjesma bez glasa, a tuga jecaj duše –

mnogo je ljudi što misli da tako treba i mora.

Srećom se grade snovi, bolom se samo ruše.

Iz sreće rađa se život, iz tuge života bora…

Pa zašto onda sreća, pred silom bola da ćuti,

da u riječ ne može jer se životom sladi?

Zar nije duši draže da sreću samo sluti,

nego da pjenom tuge svjetove tame gradi?…

BIĆEMO JEDNOM MI

Tajna je nešto skrila, nevidljiv neki trag.

Nijesam pitao ništa, do mene nije bilo.

Stidljivo rekla si jednom da sam ti mnogo drag.

Mnogo se tada sreće kroz naša srca slilo…

Hranili smo se istim, bajkom kitili snove.

U srećnu ljubavnu priču nijesmo mogli stati.

Nenadna praznina boli i novom istinom zove.

Nema nas više draga, sad’ malo da se pati…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime