IGRAŠ SE

Otkrivaš dio sebe i to spontano radiš.

Svijet se kreće silom koja i javu pravi.

Nešto neznano, ipak, u vjeri srca sadiš,

čekajuć’ behar čežnje da se cvijetom javi…

Možda se odazvat nećeš, al’ milo ti da postoji

taj nježni dodir strasti koji se bajkom stvori;

Djelić otetog neba što se prokletog boji,

al’ pušta nemir duši da se s iskonom bori…

SJENKE NEBA

Nije to više idila zemnog cvata.

Bilo je, prošlo je, i život dalje gazi.

Samo je jedna sjenka koja nam otvara vrata.

Polako lista prošlo i sa javom se mazi…

Našim trajanjem teku čudesni tajnovodi.

Budnost se samo slutnjom sa njima nedje sreta.

U sladu ljubavnog čara uvjek se nešto rodi.

Svježina beskrajnog vije i šeboj opet cvjeta…

NEKTAR SREĆE

Preneš nas nekad iz vječne tame.

Pronadješ riječ što svjetlost stvori.

I opet misli počnu da mame.

Plamenom srce počne da gori…

Radiš to tako nevino, meko.

Iz želje što se ne može skriti.

Tonemo tako u carstvo neko.

Tu, dje sve možemo biti…

Srce je jedina biljka, koja uvijek cvjeta;

Miris iskona nosi u topla prostranstva plava.

Ono je nebeska priča, najljepša ikona svjeta,

đe se zaklinje ljubav da bude vjerna i prava…

Piše: Budimir Vukadinović