SJENKA DUHA

Posuto prahom vječnosti ledne,

u meni jedno mjesto se skrilo.

Sa svakim svitom iz njega krene,

bezglava čežnja koja me prati.

Ubila si me, davno to bješe

i sjenkom duha bezdan se vio.

Otada samo sjećanje traje

i srce koje mora da pati…

LUDI KAMEN

U zvuku sve se rodi,

i život opet krenu.

Misli se nadjoše same,

dirnuše kosu njenu.

Osmjeh zablista licem,

duhom se s tijelom srodi.

Stvori se sjenka puta

koja ka njemu vodi…

O, ti, gitaro mala,

bila si treptaj sreće;

Iskra nebeskog daha

što ličnim tamu pali!

Tvojim su umilnim zvukom,

ljubavi zasjale svjeće.

Evo me k tebi, dragi,

na ludi kamen smo stali!…

VRELA ŽUDNJA

Nedaš mi da se smirim, još čežnje moje žariš.

Od mene tražiš sve, što god bi srce htjelo.

Prolaziš kroz oluju, al’ za to malo mariš.

U tebi plamti žena i žudnja vodi tjelo…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime