OSMJEH SREĆE

Dugo sam bio van tvoga duha;

ni oko crno nije me htjelo.

Tvoja su čula bila bez sluha.

Bila si samo lijepo tjelo.

Trajanje ti nije nosilo mnogo,

od onog što je rodjenjem dato.

Nijesam ti ništa pomoći mogo.

Drugima samo bilo si zlato…

Životom ipak zaplovi bezdan,

uzburka sjene do tada mirne.

Iz tame izroni i neko neznan,

čuperak crni sa njim se dirne.

Gledala si me ko da sam stranac,

čudjenjem blagim želja je lila.

Prazninom prošlog kasko je vranac,

osmjehom si se kraj mene zbila…

Hajde da jednom probamo smiraj,

djelimo ljubav mladosnim tragom.

Stani uz čežnju i radost biraj,

dozvoli da te nazovem dragom.

Iza tjela su srce i duša,

beskrajna polja nebeskog čara.

Budi ta žena što sreću sluša

i u mojoj se ljubavi stvara…

MIRIS LJUBAVI

Miriše ljubav tvoja,

čežnjom je život prati.

U mekom nadanju sreći,

zaiskre oči plave.

Željom se spajaju snovi,

ali srce ipak pati.

Sve je počelo jednom,

na čulnom obronku jave…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime