OAZA RAJSKA
Beskrajem snenim prolaziš trenom, toplo se slivajuć’ u moje vene,
vezujuć’ čula čarima žene koja se božanstvu otimala;
I opet, neđe, u tajni biti, nježno se drobio prah stijene,
što stamom svojim nadrasta ljubav koja na usne bješe ti stala…
Uzeh te tim djelićem sebe, i vjetrić blagi raširi krila
lomeći bezdan narasle plime nad tom idilom čudesnog sjaja.
Kao da nekad tu sam bio, prekri me zanos, nesnosna sila
i nošen dahom iskonskog stama dođoh do tvog sluđenog raja…
TRAGOM NOĆI
Tonem u bezdan strasti, đe nikad nijesmo bili,
odronjen od tvoga bića uoči svakog gleda,
opčinjen ljepotom žarkom, nadom što ničem čili,
u pusto poglavlje tame đe đavo sreći ne da…
I prolaze me lako te zrake moćne, sjajne,
đe se skupljala pjena nikad nastalog puta.
S njima odlazi smiraj bolom načete tajne,
što zalud dušom vene dok zadnjim tragom luta…
MIRIS SREĆE
Cvjeta ta ljubav naša, uvijek u čemu nova,
donosi miris sreće i dušu sa njom miri;
Kao kad raste pjesma, sazdana od malih slova,
s naklonom neznanog vrela, u vjetru koji piri…
I želja po čemu opet, kroz vene ponese treptaj
da u daljini čežnje pronađe najljepše pute,
mekim zvjezdanim prahom pronađe srcu smiraj,
u blagom sjaju sunca dok ljubi dunje žute…
Piše: Budimir Vukadinović
