OAZA RAJSKA

Beskrajem snenim prolaziš trenom, toplo se slivajuć’ u moje vene,

vezujuć’ čula čarima žene koja se božanstvu otimala;

I opet, neđe, u tajni biti, nježno se drobio prah stijene,

što stamom svojim nadrasta ljubav koja na usne bješe ti stala…

Uzeh te tim djelićem sebe, i vjetrić blagi raširi krila

lomeći bezdan narasle plime nad tom idilom čudesnog sjaja.

Kao da nekad tu sam bio, prekri me zanos, nesnosna sila

i nošen dahom iskonskog stama dođoh do tvog sluđenog raja…

TRAGOM NOĆI

Tonem u bezdan strasti, đe nikad nijesmo bili,

odronjen od tvoga bića uoči svakog gleda,

opčinjen ljepotom žarkom, nadom što ničem čili,

u pusto poglavlje tame đe đavo sreći ne da…

I prolaze me lako te zrake moćne, sjajne,

đe se skupljala pjena nikad nastalog puta.

S njima odlazi smiraj bolom načete tajne,

što zalud dušom vene dok zadnjim tragom luta…

MIRIS SREĆE

Cvjeta ta ljubav naša, uvijek u čemu nova,

donosi miris sreće i dušu sa njom miri;

Kao kad raste pjesma, sazdana od malih slova,

s naklonom neznanog vrela, u vjetru koji piri…

I želja po čemu opet, kroz vene ponese treptaj

da u daljini čežnje pronađe najljepše pute,

mekim zvjezdanim prahom pronađe srcu smiraj,

u blagom sjaju sunca dok ljubi dunje žute…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime