KADA TE NEMA

Polako toneš u nemir moj,

bezglava slutnja po njemu vije.

Bezdanom krhkim spušta se beskraj

i iskrom uma talasa gore.

Svanulo jutro, sniježno, bijelo,

uporno te od mene krije.

Samo te misli čuvaju sneno

u adu čežnje s kojom se bore…

OTVORILA SI BESKRAJ

Lebdiš pred mojim vidom u mekom, zlatastom sjaju.

Željom te prate čula kao da još smo skupa.

Naizgled, sve je isto novembra u zavičaju,

još vjetrić prosipa lišće, đe osta naša klupa…

Vrelo te nosim u sebi, spreman na naše snove,

blagoslovljeno srećan što si nam pružila ruku,

vjerom u tvoju ljubav prizivam oblake nove,

što će nam beskrajno lako pokazat ljubavnu luku…

Zaigra u plavom smješku smeđa, nemirna kosa,

i razlije se behar oazom Tarinog puta;

Sveviđem srca, opet, sliva se jesenja rosa,

al’ bajka koja nas prati ostaje nedirnuta…

SAMO SRCE DUGOVE PLAĆA

Goriš,a ipak ćutiš,

riječi ti pomoći neće.

Korak ti mek, kosa sjajna,

katkad joj vjetrić osmjehom vrati.

Život je takav, odvede prvo,

tamo đe ima malo sreće.

Tako se svaka škola uči,

dok srce za nju dugove plaća…

Kada se sve jednom splete,

želje krvare ili su svele.

Uzalud ljubav sve to krpi,

srce kasno otvara oči.

On je tada išao od nje,

njene su usne drugoga htjele.

Sad’ joj samo ostaje bezdan

da bolnim sladom u njega skoči…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime