SNOVI NIJESU JAVA

Sreli smo se na rubu snova, koji su se dirali samo.

Bila si zov čežnjivog vala koji se plimom života širi.

Išlo je sve, samo od sebe, bilo je kao da se odnekud znamo.

Proljeće, behar, cvijetno polje i mi na njemu ko leptiri…

Zavoljeh tvoje oči vrane, pune osmjeha, nebeskog čara.

Ti me razmazi poljupcima, blizinom koja beskrajem diše.

Sve bijaše božiji dar koji se dalje sam sobom stvara.

Onda nas zasu opštosti dah, igra boja, jesenje kiše…

Ni ne viđesmo da snovi kopne, da zanos bude, pa onda tone.

Neosjetno se stopismo s ličnim i sve se vrati početku priče.

Ne, nije nam se desilo ništa, još uvijek smo dio radosti one.

Al’ snovi nikad nijesu isti, koliko god to trenom liče…

PREGRŠT TAME

Žubori ljubav sneno, tek slutnjom ovjenčana.

Uspavana su čula, tamom se prošlost skrila.

Mekim providom jave sliva se opštost dana.

Sve je nevino, čisto, nevidom dahne sila…

U tvojim očima radost, moje je misli prate.

Trenom viđene slike, životu osmjeh mame.

Blizinom rođene čežnje do tvoje sjenke svrate.

S njom se u igri peku otetim pregrštom tame…

———————————————————————————————–

Ima te, ima, svud si u meni, tvojom se silom moj život piše.

I treptaj neba hrani me maštom u kojoj ljubav sa tobom zri.

Dugi su dani, a nama kratki, trebamo se uvijek više.

Prolazi život, al’ cestom slada, u kojem zanos mladosti vri…

SVAKOG SI DANA LJEPŠA

Znaš da sam neđe, na bolnom kraju tame,

đe svaki djelić bića naginje kraju svome.

Zakleta nećeš tamo, čak i kad te draži mame,

jer nema sreći puta tu, đe se sile lome…

A moja čežnja ista, tvoja me blizina slama.

Svakog si dana ljepša, oblačiš novo zlato.

Da li se sjetiš mene, nekad, kada si sama?

Ili je sve već prošlo, postalo živo blato?…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime