PREGRŠT TAME
Žubori ljubav sneno, tek slutnjom ovjenčana.
Uspavana su čula, tamom se prošlost skrila.
Mekim providom jave sliva se opštost dana.
Sve je nevino, čisto, nevidom dahne sila…
U tvojim očima radost, moje je misli prate.
Trenom viđene slike, životu osmjeh mame.
Blizinom rođene čežnje do tvoje sjenke svrate.
S njom se u igri peku otetim pregrštom tame…
I BLIZU I DALEKO
Kada se zrakom želje
pronađeš na dnu tame,
i kada novim sjajem,
dirneš sjećanje meko,
shvatićeš zašto slike
prošlosti toliko mame,
kolko smo trenom sebi
i blizu i daleko…
Poljubi prošlost, draga,
nek barem mrtva traje.
Nahrani njome privid,
daj mu milosti nadu.
Svjetiljke žala duše,
uvijek u nama sjaje,
i slatkom bespuću srca
uzdahe zadnje kradu…
PUTEM KORAKA PRVOG
I korak prvi, jasni,
lagano srcem krene.
Uzdrhti bura snova
i usne ti poljubi.
Gorim tom tihom vatrom
u kojoj nestaju sjene,
čarobnim dahom sreće
kojim te mladost ljubi…
OPIJAŠ ME KAO VINO
U boji tvoje kose skriven je miris noći,
što kao behar cvjeta dolinom mojih snova.
I kao opojni etar do srca mora doći,
da bi trenutkom slada postao ljubav nova…
U tvojim njedrima vile ljepote vječnosti slave,
magijom praveći provid što nosi naše sjene,
pretvarajući stvarnost u čulno vrenje jave,
što plavom vedrinom kaplje u Tarske dubine snene…
Misli te opet traže, šetaju s tobom po gradu.
Gorak ukus u duši čulima ipak prija.
Bili smo loše sreće, al’ srce čuva nadu.
S proljeća ljubav može, još jednom da proklija…
Piše: Budimir Vukadinović
