PREGRŠT TAME

Žubori ljubav sneno, tek slutnjom ovjenčana.

Uspavana su čula, tamom se prošlost skrila.

Mekim providom jave sliva se opštost dana.

Sve je nevino, čisto, nevidom dahne sila…

U tvojim očima radost, moje je misli prate.

Trenom viđene slike, životu osmjeh mame.

Blizinom rođene čežnje do tvoje sjenke svrate.

S njom se u igri peku otetim pregrštom tame…

I BLIZU I DALEKO

Kada se zrakom želje

pronađeš na dnu tame,

i kada novim sjajem,

dirneš sjećanje meko,

shvatićeš zašto slike

prošlosti toliko mame,

kolko smo trenom sebi

i blizu i daleko…

Poljubi prošlost, draga,

nek barem mrtva traje.

Nahrani njome privid,

daj mu milosti nadu.

Svjetiljke žala duše,

uvijek u nama sjaje,

i slatkom bespuću srca

uzdahe zadnje kradu…


PUTEM KORAKA PRVOG

I korak prvi, jasni,

lagano srcem krene.

Uzdrhti bura snova

i usne ti poljubi.

Gorim tom tihom vatrom

u kojoj nestaju sjene,

čarobnim dahom sreće

kojim te mladost ljubi…

OPIJAŠ ME KAO VINO

U boji tvoje kose skriven je miris noći,

što kao behar cvjeta dolinom mojih snova.

I kao opojni etar do srca mora doći,

da bi trenutkom slada postao ljubav nova…

U tvojim njedrima vile ljepote vječnosti slave,

magijom praveći provid što nosi naše sjene,

pretvarajući stvarnost u čulno vrenje jave,

što plavom vedrinom kaplje u Tarske dubine snene…

Misli te opet traže, šetaju s tobom po gradu.

Gorak ukus u duši čulima ipak prija.

Bili smo loše sreće, al’ srce čuva nadu.

S proljeća ljubav može, još jednom da proklija…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime