SJENKE NEBA

Nije to više idila zemnog cvata.

Bilo je, prošlo je, i život dalje gazi.

Samo je jedna sjenka koja nam otvara vrata.

Polako lista prošlo i sa javom se mazi…

Našim trajanjem teku čudesni tajnovodi.

Budnost se samo slutnjom sa njima nedje sreta.

U sladu ljubavnog čara uvjek se nešto rodi.

Svježina beskrajnog vije i šeboj opet cvjeta…

DALEKO OD JAVE

Lažna je ova slika što se čovjeku nudi,

ko put saznanja kojim tek treba ići,

a razum istini odan za njom uporno žudi,

iako prosto sluti da do nje neće stići…

Zalud umovi sjajni i Nobelova slava,

možda tek neko proba da tajnu čovjeku preda,

ostali samo su budni, iako svako spava,

jer život tragom ide, koji pred sobom gleda…

NIJE ČOVJEK NOVAC

Samuju svjetovi moji u gustoj ljudskoj tami,

što vjekovima već svijest čovjeku truje,

i usađena vjerom što sladom moći mami,

u svom naumu trulom misije svoje kuje…

 A nije čovjek novac, ni nauka, ni vjera,

ni prazno vijanje duha vremenom dok isčili –

mi smo taj kovčeg blaga što samu vječnost ćera,

da brusi svjetove svoje što su se bez nas zbili…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime