ČOVJEK IMA SRCE I DUŠU

Istina moja bila je prosta:

često sam ženama bio broj.

Zato i hoću ovo da kažem:

sliku o meni dugujem njoj.

Ta neznana seljanka mala,

bez šminke, karmina, dodatih čari,

samo mi je pružila ruku,

mičući me iz tog svijeta stvari…

Čovjek ima srce i dušu

i to je sve što ženi treba.

Vidim da si ljubavi žedan,

meni je dosta i kora hljeba.

Proljeće stiglo, šareni beskraj,

kud god pogledam vidim nas dvoje.

Svijet je ovaj stvoren za ljubav,

ne da se ljudi ko stvari broje…

IZA KRAJA JE POČETAK

Sutonom kliziš meko poljima usahlog žara.

Zanjiše vjetrić grane, mislima vraća dah.

Stalo je moćno vrenje, ljubav što svijet stvara.

Sve se primaklo nuli, drobeći život u prah…

Bezdan uvijek čili, zadnjem treptaju nade.

Napokon probudjeno, tvoje se srce bori.

Slutnjom iskona gaziš, sijući stabljike mlade.

Samo se misli traže, al’ vatra u nama gori…

ISTA ŽELJA

Diraš me pogledom nježno, s usana rosu piješ.

Dubinom virova pjeniš, kiteći tirkiz dana.

Otkrivaš slatke tajne, čežnjom ih u srcu kriješ.

Lijepa kao ljubav tragom zaraslih rana…

Vjetrić sudbine piri, trenom sreće nas mazi.

Osmjeh proljećnog cvata u tami kose blista.

Nijesmo rasli skupa, al’ iskon opštost gazi.

Sanjivo virne beskraj, želja nam jedna ista…

Piše: Budimir Vukadinović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime