Ono što je zajednički imenitelj za mnoge društvene sisteme kroz istoriju je borba protiv kritičkog i slobodnog duha, protiv ideja, naročito ako su pretočene u nešto trajnije pa ih je lakše širiti, poput knjige. Takve knjige postaju svojevrsna opasnost po aktuelnu vlast. Popis “štetnih” knjiga, lat. «Index librorum prohibitorum», javlja se kako bi naznačio tačnu listu ili katalog knjiga, čije je čitanje zabranjeno od strane najviših autoriteta Rimokatoličke crkve. Svrha Indeksa je bila spriječiti “kontaminaciju” vjere ili morala Rimokatolika, suprotnim učenjima od učenja kanonskoga prava, čitanjem knjiga koje se odlikuju “krivim” teološkim učenjima ili čitanjem “nemoralnih” knjiga. Crkvene su vlasti bile svjesne toga da vjernici, naročito oni manje učeni nisu mogli znati koja je knjiga dobra i od Crkve odobrena, a koja to nije, pa se zato sama po sebi pojavila ideja da se sačini popis knjiga koje su dobre i preporučljive vjernicima, i onih koje je Crkva osudila kao protivne crkvi, “jeretičke”. Nije samo Crkva objavljivala popise zabranjenih izdanja. Oni su bili česti i na svjetovnom području, naročito prilikom promjena različitih društvenih uređenja, pri čemu su težnje bivših uređenja bile neprikladne te su se kao takve nastojale ukloniti. Godine 1935. u tadašnjoj nacističkoj Njemačkoj donesena je odluka o sastavljanju popisa knjiga koje se nisu smjele čitati i držati u bibliotekama, niti prodavati u knjižarama. Tako već iduće ljeto nastaje Popis štetnih i nepoželjnih knjiga.  Među tim piscima svakako je važno izdvojiti imena kao što su Henrih Hajne, Karl Marks, Tomas Man, Franc Kafka i drugi. Po završetku Drugog svjetskog rata na scenu stupaju savezničke okupacione snage koje izrađuju svoje popise knjiga za koje smatraju da ih je potrebno ukloniti kako bi se izvršila denacifikacija njemačkog društva koje se do tada zanosilo Hitlerovim rasističkim, militarističkim i sličnim idejama. Zapadni saveznici, objelodanjivali su popise knjiga koje je trebalo očistiti iz njemačkog društva, ali su pritom tumačili da se tu ipak ne radi o «crnim popisima», već samo o običnim popisima knjiga koje su nepoželjne u javnim i privatnim bibliotekama. Priliv inostrane literature u Sovjetski Savez povećao se posle potpisivanja Helsinškog sporazuma 1975. Između ostalog, sporazum je uključivao uopštenu posvećenost kulturnoj razmjeni Istok-Zapad

Hajekove definicije intelektualaca (javnih intelektualaca) kao “profesionalnih prodavaca ideja iz druge ruke”, koji su ponosni što “ne posjeduju specijalno znanje o bilo čemu posebnom”, koji ne preuzimaju “direktnu odgovornost za praktične poslove”, za koje nije potrebno da “čak budu posebno inteligentni” da bi izvršili svoju “misiju”. Hajek je prije više od pola vijeka – što znači prije sadašnje dominacije elektronskih medija – bio svjestan ogromne moći intelektualaca u formiranju javnog mnjenja i upozorio nas da je samo “puko pitanje vremena dok pogledi intelektualaca ne postanu vladajuća snaga politike”.  Pitanje je da li su intelektualci neutralni prilikom svog izbora ideja kojima su spremni da se pozabave. Oni traže ideje koje povećavaju njihovu ulogu u državi zato što je država obično njihov glavni poslodavac, sponzor ili donator. Rejmond Aron u svom eseju “Opijum intelektualaca” analizira ne samo dobro poznatu razliku između revolucionarnog i reformističkog načina mišljenja, već – a to je relevantnije u ovom kontekstu – i razliku između “prozaičnog” i “poetskog”. Neki smatraju da je “poezija o apsolutnom nehumana poezija”. Komunističkim političarima bili su neophodni njihovi drugovi-pratioci. NJima su bili potrebni njihovi “dileri ideja”, njihovo “uobličavanje javnog mnenja”, njihova apologija neljudskog, iracionalnog i neefikasnog režima. Političarima je bila potrebna njihova sposobnost da im obezbjede opšte, apstraktne i utopijske ideje, kao i njihova spremnost da se bave hipotetičkom budućnošću, umjesto da kritikuju ni malo ružičastu realnost. Intelektualci u to vrijeme, nisu bili srećni. Bili su duboko razočarani sopstvenom ekonomskom dobrobiti. Bili su frustrirani mnogim ograničenjima sa kojim su se suočavali i morali da ih slijede. Komunistički vladari su u svom arbitrarnom i voluntarističkom bavljenju narodom koristili i zloupotrebljavali intelektualce i bili su u stanju da im to nadoknade. Koncept ideologije treba posmatrati iz vizure poezije, preko jezičkog sistema koji teži ka “ljepoti”, koja je hermetična, teška, nečitljiva, neshvatljiva. Brojni revolucionarni pisci, pjesnici, predstavljali su potporu i propagandno širili ideje revolucije, komunizma, socijalizma.

 Pjesnik revolucije, agitator i propagandista, borac koji je podredio svoj život i rad u borbi za neko bolje sjutra, živio je i umro potpuno svjestan „da se bolja budućnost već izgrađuje i da je dio tog ostvarenja koji je goloruki proletarijat iznio kao pobjedu na svojim leđima“. Vladimir Majakovski, po Lenjinu “inženjer ljudske duše“, neobično „trijezan um“, za koga je Maksim Gorki vođen finim osjećajem izjavio: “da od tog mladog čovjeka koji stvara originalnu poeziju može proizići nešto veliko”. Kako se “virus” nove pjesničke riječi širio „po krvotoku carske Rusije, potom kao adrenalin i vjetar u leđa socijalističkoj revoluciji da bi se postavio kao temelj umjetnosti jedne nove države, Majakovski postaje fenomen, tema za istaživanje i veoma popularan u svijetu književnosti.“

Jedan drugi pjesnik, na drugom kraju svijeta, Pablo Neruda, jedan je od poetskih velikana, ostvario je zavidan politički i diplomatski angažman, uz pisanje zapaženih pjesama. Stekao je veliku popularnost među čitaocima, što je, pored umješnosti u diplomatiji koju je posedovao, doprinijelo njegovom proglašenju za konzula u rodnom Čileu, a zatim i u Buenos Airesu, Parizu i Meksiku. Od apolitičkog ljubavnog pjesnika kakav je bio na početku, pretvarao se u pjesnika političkih himni, društveno korisne umjetnosti i strastvenu pristalicu komunističkog režima. Nakon što je započeo diplomatsku karijeru i bio proglašen za konzula, često je putovao po svijetu. Kada se našao u predratnoj Španiji, upoznao je neke od najvećih umova 20. veka, među kojima je bio i Federiko Garsija Lorka, koji će mu postati blizak prijatelj. U jeku građanskog rata (1933-1936) koji je ubrzo izbio, Lorka je ubijen, zbog čega je Pablo Neruda bio veoma potresen, a njegova želja da pomogne Špancima bivala je sve jača. Stoga objavljuje poemu „Španija u srcu“ i zbirku pjesama „Treći boravak“, u kojima se njegova poezija prvi put bavi političkim i socijalnim pitanjima. Počeo je da gaji naklonost Sovjetskom Savezu i komunističkom režimu Jozefa Staljina, koju je izrazio u svojim „Pjevanjima Staljingradu“. Ovi događaji unijeli su velike kontroverze i promjene u Nerudin život. Čileanske vlasti su ga svrgnule sa mjesta konzula zbog podrške ukazane Španiji. Tek nekoliko godina kasnije ponovo su postale blagonaklone prema njemu i dodijelile mu titulu senatora. Pablo Neruda je, kao senator, odlučio da se još jednom svojim pjesmama bori za pravdu. Želio je da iznese na vidjelo zloupotrebu vlasti što mu je donijelo Staljinovu nagradu za mir, ali i izgnanstvo iz domovine i dvije godine života u bjekstvu. Nakon što je povratio svoj uticaj u Čileu, bio je nominovan za predsjednika države, ali se te titule odrekao u korist ljevičara Salvadora Aljendea i zadovoljio se kasnije dodijeljenom zvanju ambasadora u Parizu. NJegovo stvaralaštvo, umjetnost i pjesnička veličina ovekovječeni su 1971., kada mu je uručena Nobelova nagrada za književnost.

Dr Radenko Šćekić

Komunista je onaj koji čita Marksa, a anti-komunista onaj koji ga razumije. Knjiga Borisa Pasternaka “Doktor Živago” bila je zabranjena u Sovjetskom Savezu, jer je pokazivala stavove pisca otvorenog uma. Kako pokazuju dokumenta sa kojih je 2014. skinuta oznaka tajnosti, CIA je iskoristila tu knjigu kao alat propagande. Uz pomoć Vatikana je na Svjetskoj izložbi u Briselu 1958. oko 1.000 primeraka knjige podijeljeno ruskim turistima.

Opijeni revolucionarnim vrenjem, sa Sovjetskim Savezom kao uzorom, brojni umjetnici, pisci, pjesnici sa naših prostora su kroz svoja djela nastojali iskazati svoj pogled, doprinos ali i razočarenje novim sistemom u kome se kreirao novi komunistički čovjek. Branko Miljković i Blažo Šćepanović pripadaju plejadi pjesnika posleratnog perioda koji su stvarali u tadašnjoj Jugoslaviji. Veo misterije obavijen je decenijama oko pjesnika Branka Miljkovića. Rođeni buntovnik i žrtva socijalizma, često je umio da smelo pokaže svoju odbojnost prema vlasti, što ga je po mišljenju mnogih koštalo života. Zanimljivo je da se i dan danas nagađa o njegovoj smrti s obzirom na to da se Branko u noći između 11. i 12. februara 1961. objesio o drvo u Zagrebu za koje se sumnja da je bilo suviše maleno kako bi “izdržalo krupno tijelo srpskog pjesnika”, po riječima književnika i pravnika Tanasija Mladenovića. Malo pred smrt, napisao je sam sebi rođendansku pjesmu. Svemu tome prethodio je incident sa policijom, kada se Branko napio u jednoj zagrebačkoj kafani i uzviknuo “Zašto ubijaju pjesnike u socijalizmu”?

Branko Miljković i Blažo Šćepanović nisu se, za razliku od većine pjesnika, ustručavali da objave zajedničku zbirku; i da obnove rodoljublje u poeziji, pišući rodoljubivu poeziju. NJihova zbirka Smrću protiv smrti (1961) kao da je simbolično sabrala dvije smrti u jednu, obje prerane. Utopljenik u Ohridsko jezero, Blažo Šćepanović, slijedio je ukletog sabrata po peru Branka Miljkovića „metafizičkim tragom smrti kao vječnog pratioca života“. Blažo Šćepanović (Bijelo Polje, 7. april 1934 – Struga, 26. avgust 1966.) utopio se u Ohridskiom jezeru prilikom održavanja „Struških večeri poezije“.  On je u pjesmi pod naslovom “Branko Miljković“ pošao putem određujući se prema njegovoj ličnosti i djelu. Dosledan svojoj koncepciji poezije, on prihvata i Brankovu poetiku, istovremeno ga oponašajući. Ističući da je oblikovna moć pjevanja sudbinsko obilježje pjesnika, da nije samo pokretački poriv nego i stvaralačka kob modernog poete, kao da je ovom pjesmom naslutio njihove prerane pogibije, svoju i Brankovu, kob koja je dosledno, u svakom pojedinačnom slučaju, na ovaj ili onaj način, osujetila mladalačka nastojanja, onemogućila puno sazrevanje vizije i izraza.

Tragika intelektualaca, pisaca, pjesnika obilježje je većine epoha, naročito socijalističke. U kojoj su se prožimale romantičarske revolucionarne vizije, ljubavne tematike, razočarenja sistemom u ketmanskom, mimikrijskom duhu. „Dvorski“ intelektualci, istoričari, pisci i pjesnici su predstavljali marketing totalitarnih i autokratskih režima. Služili su za upotrebu, potporu određenih političkih ideja. Ili bili progonjeni kao neposlušni, disidenti, otpadnici, kritičari i neprijatelji sistema.

Piše: Prof. dr Radenko Šćekić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime