Dolaze neka nova vramena. Sa novim generacijama, formira se novi životni stil. Promjena je, u poslednjoj deceniji, mnogo brza. Kad to kažem, imam u vidu, način komunikacije   među ljudima. Omladini, često, sve što je vezano za prošlost, izgleda smiješno, i mnogo daleko od njihovog bića. Svak je u nekom svom virtuelnom svijetu, i čini se, važan je samo ovaj trenutak. Trenutak, dok preko pametnog mobilnog uređaja, komuniciramo omiljenim društvenim mrežama, sjedimo  u svom omiljenom kafeu i degustiramo omiljeno piće. Zaboravili smo da živimo u skladu sa prirodom, i uživamo u tradicionalnim vrijednostima. Zaboravili da pješačimo, i ne odvajamo se od svog automobila. Smiješan je čovjek, koji ide na posao pješice. Da ne govorim o smanjenom interesovanju za poljoprivredu i starim zanatima koji su doskora bili prisutni u našem kraju. Neki stari zanati, kao što je obućarski zanat, kovački zanat, domaća radinost, vunovlačarska radionica, stari kačarski zanat…gotovo su zaboravli. I omladina i stariji će reći: „Daj, čovječe, ne budi dosadan!… Koga to još zanima?… Meni je mnogo interesantna baš ta rečenica: KOGA TO JOŠ ZANIMA?…  A još do juče, orali smo drvenim ralom. Postavlja se pitanje: Ko je onda u pravu, mi ili turisti koji nam dolaze?

Kad malo bolje razmislim, čini mi se, da baš i nijesmo u pravu? Naravno! To zanima, turiste, koji dolaze u ove krajeve, i žele da vide kontinuitet, tradiciju i običaje  ljudi, mjesta u kom borave, i da, ako im se omogući, učestvuju u proizvodnji finalnog zanatskog, odnosno poljoprivrednog  proizvoda. Poljoprivreda je najjači adut, kada je u pitanju seoski turizam, ali i zanatstvo.  U našim krajevima, sve do skora, bio je prisutan kačarski zanat.  Njime su se bavili vješti majstori, kačari. U neposrednom okruženju mog seoskog domaćinstva, drvenu burad i kace, pravili su poznati drvodjelje.

Kaca za sir

Ipak, najveće drvene kace, u našem kraju, pravljene su šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka, po narudžbi lokalne Zemljoradničke Zadruge, posle izvršene kolektivizacije i eksproprijacije privatnih imanja. Neke od njih, bile su, zaista, impresivne, po svom obimu i kapacitetu. Zahtijevale  upotrebu drvenih merdevina za vađenje džibre iz unutrašnjosti. Napravljene od borovine, kvalitetne i moćne, izgledale su neuništivo. Kada se, devedesetih, lokalna zadruga rasformirala, te kace, budzašto su prodavane. Sjećam se, jedne takve, ogromne kace, od 138 duga malikovih, sa debelim borovim dnom, sastavljenim iz mnogo djelova, kapaciteta dvanaest tona šljiva, koja je bila smještena u podrumu kamene kuće Stevana Protića u mom selu, Prisoji. Koliko je bila ogromna, čini mi se, u njoj se kolo moglo igrati. Zauzimala je cijelu podrumsku prostoriju i vrlo teško, bilo ju je zabreknuti vodom. Stevanov sin, Dragan, u skladu sa tadašnjim potrebama i prinosima šljiva, zamolio me je, da nađem majstora, koji bi od nje napravio manju, funkcionalniju kacu. Izašao sam mu u susret. Ogromnu kacu, rastavio je lokalni kačar, napravivši od nje, kacu, četiri puta manju. Osnovni alat koji je tada koristio, bila je dugačka ručna glačica za drvo,  i nazubljeni polukružni nož kojim su se usijecale utore. Usijecanje utora, bio je vrlo precizan posao, u kom nije smjelo doći do greške. Riječ „utore“, specijalizovani je naziv za unutrašnji žljeb, koji se nalazi na dnu kace – mjesto spoja dna  sa vertikalno postavljenim dugama. Ako bi nova, tek napravljena kaca, propuštala vodu na utoru, onda se sumljalo da je sav trud, uzaludan.

Moja porodica, imala je dugu stogodišnju tradiciju proizvodnje rakije šljivovice. Moj otac, Miroslav Arsenijević, bio je najveći proizvođač u našem kraju. Sjećam se, da smo, jeseni 1996-te godine, sakupili ukupno 40 tona šljiva. Otac je četiri mjeseca neprekidno pekao rakiju i proizveo skoro četiri hiljade litara, od sorte požegače, koju u našem narodu nazivaju, debelica.

Te jeseni, kad smo sakupljali šljive u voćnjacima, stiže nam u posjetu, iz Rusije, stric Branko, sa suprugom, ruskinjom, Lidijom Petrovnom. On je bio ogroman čovjek, emigrant – buntovnik, koji  je za vrijeme Tita, izbjegao u Rusiju. Strina je bila, mala, bistra žena, profesorka engleskog jezika, u Saratovu, na Volgi. Dolazili su ljeti, a ovog puta, na jesen, namjerno, zbog strine, da vidi berbu šljiva. Pošto doputovaše u kasne večernje sate, strina bijaše nestrpljiva, reče da jedva čeka jutro  i pomogne u kupljenju šljiva. Međutim, već sjutra, početni entuzijazam joj splasnu. Sagledavši razmjere tog mukotrpnog posla, nađe se u čudu. Vrtila je glavom negodujući:  „Slivi!,  slivi! – Koliko   mnogo sliva… Užas!…“    

A u kasnu jesen, iste godine, iznenada, stara, ogromna kaca, koja je bila puna šljiva, počela je da pušta pri svom dnu, mlaz slatke šire. Otac se zaprepastio. Nije mogao da zaustavi mlaz. Znao je da nešto hitno mora preduzeti. Brzo je skinuo odjeću, ostajući u donjem vešu, spustio se u kacu punu šljiva, koje su bile u fazi previranja. Otvor, kroz koji je šikljao mlaz, zatvorio je tamponom napravljenim od pšeničnog tijesta, pritiskajući ga, na to ranjeno mjesto, nožnim prstima.

Mnogima, danas, možda, teško je razumjeti, naše ponosne seljake i zanatlije tog vremena, koji su uživali da budu to što jesu. Drvodjelje su se ponosili svojim finalnim proizvodom, pa bi na drvenom buretu ili kaci, ugravirali svoje inicijale. Stočari su se ponosili svojim velikim stadima, rasnim konjima, mnogobrojnim stogovima sijena, a pčelari uljanicima od stotinu i više pčela. Moj otac, hvalio se svojim voćnjacima i proizvodnjom domaće rakije. Govorio je da svoj način života ne bi mijenjao ni za kakav drugi.

Ta poslednja, stara kaca, napravljena od  borovine,  davne 1936 godine, dugo nam je još, dugo služila. Zahvaljujući njoj, nekoliko generacija naše porodice, školovalo se. Prije nekih pet-šest godina, načeta zubom vremena, više nije mogla da posluži svojoj svrsi. Sa bolom u srcu, odlučio sam da je rasformiram, skidajući joj debele, metalne obruče. Moja sestra Snežana, koja živi u Novom Sadu, uzela je parče njenog dna i na njemu naslikala ikonu Bogorodice.

Ako, u našem kraju, želimo da se bavimo proizvodnjom rakije šljivovice, kruškove rakije ili jabukovače, i svoj proizvod da plasiramo na tržištu Evropske Unije, ili drugdje, kao organski proizvod, moramo posjedovati sertifikat o organskoj proizvodnji, u skladu sa zakonom o organskoj proizvodnji. Taj zakon ima za cilj zaštitu potrošača, zaštitu poljoprivrednih proizvođača od nelojalne konkurencije i jačanja sektora organske proizvodnje kao održivog oblika poljoprivredne proizvodnje.

Piše: Marko Arsenijević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime