Filozofijom života, duha, vrijednosti, etičnosti, originalnosti i karaktera, povezao
je ljude, prostore i kulture. Sinonim za druželjubivost, otvorenost, srdačnost,
nezaboravnost, harizmu, sve to i više od toga, bijaše znameniti splićanin Milorad
Bibić – Mosor (1952- 2012). Ovaj diplomirani inženjer elektronike, svoje oglede,
formule, račune i strujna polja, nije propitivao i provodio na njenom terenu, već
jedino i samo za njega na izazovnom magnetnom polju novinarstva. A ono za
njega, koliko tek u posebnom izrazu bijaše široko, te kao takvo za mnoge daleko i
visoko. Misliti bibićevski, onako privilegijom duha odabranih kao što bijaše on,
značilo je uvijek originalnu razliku neomeđenu bilo kojim uticajem prolaznih
nametnutih “autoriteta” paradne sve-moći. Za njegov svjetonazor sve je to tek
bilo izazov terena vrcavosti duha , lucidnosti i šarma na čijoj agori se niko nije
mogao naigrati pored njega. Njegova igra išla je ne korak, nego trokorak u
odnosu na prolazne i relativne mjere visokog računa i sitnog šićardžijstva. Sve
takve i račune i račundžije i sada sa nekog drugog mjesta on nadigrava, šaljući
onima koji znaju na vrijeme da shvate od života pouke i poruke. Mnogo prije
trajnog odlaska ka Lovrincu ovaj vrsni mešter života i riječi pronikao je u istinske
dubine života i lavirinte njegove prolaznosti kojima je prkosio nepobjedivim
duhom okrećući stvarnost na onu stranu na kojoj sunce vječno sija. Zato i danas i
sjutra, sija i sijaće njegova ljudska zvijezda koja nam se u sentimentu sjećanja
približava i preliva bilom bojom okupanom romantičnim mirisima splitske rive na
čijem sunčanom horizontu sjaji i bodri sve nas, topli i široki Mosorov šarmerski
osmjeh.

Kao profesionalni novinar radio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, sarađivao u zagrebačkim
Sportskim novinama, riječkom Novom listu, ljubljanskim listovima Delo i Dnevnik,
mariborskoj Večeri, sarajevskom Oslobođenju, skopskoj Večeri… Njegova
specijalnost bijaše sport, a uža disciplina košarka sa kojom je rastao i srastao,
dajući joj i kao sportski djelatnik i kao novinar svoje najbolje godine, energiju i
emocije, koje su bile nezaobilazni dio njegove harizmatične i osobene ličnosti. Tek
u kulturi sjećanja ovih medijskih kuća i svih njegovih poklonika, po aršinima
naprednih civilizacija Bibić mora ostati ljudskom i duhovnom baštinom prvog
reda.

  1. i 2005. godine dobija Bibić godišnju nagradu za knjige sportske publicistike,
    Split je prva liga i Zlatna košarka Mirka Novosela, takođe, on je autor i scenarija
    za filmove o dvojici velikana splitskog, dalmatinskog i hrvatskog fudbala Frani
    Matošiću i Vladimiru Beari, kao i knjige o splitskom košarkašu Dinu Rađi Moj
    Galebe. Čovjek koji je živio za Split, njemu je dao čitavog sebe, stvarajući i pišući,
    znajući da se u pisanim tragovima čuva njegova povijest, kultura, običaji i
    tragovi. Splitske pjacete, kantuni, fešte, feštađuni i balun, šale, klape i more,
    Gripe, Plinara i Poljud, bila boja, stopili su se sa Mosorom, urasle u njegov ljudski
    DNK, na način da je svako naknadno sjećanje na Split nezamislivo bez
    Mosora.Svaka budućnost Splita tražiće sebe i u kulturološkoj prošlosti imena
    ideala Milorada Bibića. Jer, kako tumačiti, istraživati i osvježavati nostalgične
    hronike sjećanja na ljude, mjesta i događaje Splita šezdesetih i sedamdesetih
    godina prošlog vijeka bez njegovih knjiga Zakon pjace i Zadnja pošta Riva.
    Suvi arhivski žig romantičarskih naslova ovih knjiga svojevrsni jei bogati doprinos
    iščitavanju sociologije grada koji iznad konvencionalnih formalnosti uspostavlja i
    visoko poštuje nepisane urbane regule, neizbrisive i vječne, pamtljive i prenosive
    u nasljeđe memorijskog koda i ljudi i grada. Pad iz životnog ispita Zakona pjace
    ostavljao bi trajne posledice koje se nijesu mogle nadomjestiti nikakvim kasnijim
    formalnim zvanjima i priznanjima. Zato je ovaj zapis o lokalnim specifičnostima
    splitskog života u pokretu na njegovim drevnim pločnicima i ulicama, od Bibićeve
    omiljene Tršćanske, pa na dalje, istovremeno i univerzalna poruka – priča o
    trijumfu trajnosti nepisanih urbanih kodeksa u kojima i ljudi i vremena traju.
    Originalna i nijednoj drugoj slična TV emisija “Mosorijada” ostavila je trajan i
    neizbrisiv pečat lucidnosti i duhovitosti kojom je razoružavao svoje sagovornike,

uvodeći ih u svijet neposrednosti na način da su emisije rado gledane i godinama
dugo i dugo prepričavane i pamćene. Taj medijski format nekonvecionalan,
atipičan, životan i nepredvidiv, praćen je od svih socijalnih struktura, životnih
dobi, elita i puka. Samo “Mosor” je to znao i umio. Neponovljivo.
Način na koji je pristupao životu, radu, ljudima i vremenu, Mosorova je garancija
časnog traga u vremenu. Očekivao je od drugih ono što je i sam bezrezervno
pružao: doslednost, iskrenost, principijelnost. Tim tragom koračao je ne
smetajući nikom a blagodareći dobrom namjerom svakom. Taj trag obilježio je ne
samo rodno mjesto, grad Split i državu Hrvatsku, već svaku njegovu tačku susreta
sa ljudima, sa drugima, nezavisno od nacije, vjere, religije, ideologije… Mosor
visoki i veliki čovjek koji je daleko i gledao i vidio.
Originalnost novinarskog izraza i neposrednosti kojom je relaksirao i sagovornike i
čvrste medijske žanrove, Mosoru su, iako nije žudio za njom, donijeli veliku
popularnost, jer je baš takav i svoj prkosio postmodernom globalnom
novinarskom konfekcionizmu i njegovim profitnim usmjerenjima, ne podilazeći
jeftinom tabloidnom populizmu niti aršinima korporativne medijske industrije.
Uvijek svoj i neobično običan, sa lakoćom je demonstrirao kako treba pomiriti
visoko interesovanje javnosti, s jedne, i primjenu etičnosti medijske profesije sa
druge strane. Šarmantna, onako splitska autohtona provokativnost ovog velikog
meštra, izbor sagovornika, dinamika i erudicija, za života su mu obezbijedili
konvencionalne esnafske nagrade, a još i više, svojim životom zaslužio je visoko
cijenjeno ljudsko poštovanje i iskreno sjećanje.
Njegovom smrću mnogo je izgubila šira regionalna javnost, koja je pojedinačno i
svaka na svoj način komunicirala sa medijskim rukopisom ovog vrsnog majstora
svog posla. Taj rukopis ostaje trajno nasljeđe kosmogonije i kulture originalnog
duha koji se ne da prepisati i oponašati, upravo zato, jer Mosor je jedan, svoj i
neponovljiv.
Pamtiti znači trajati. U ovim riječima neka traje posveta Bibićevom radu i životu.
Neka posvećenost njegove životne pouke bude putokaz posvećenosti svakog
pojedinca svom poslu i ljubavi prema istom.
Boravkom raznim povodima i susretima u Crnoj Gori, Mosor je stekao velike
simpatije i veliki broj prijatelja, koji će kazivanjem o njemu i njegovim brojnim
anegdotama punim vrcavog duha čuvati ga od zaborava. Bez sumnje, Milorad

Bibić – Mosor to je zaslužio, a zaslužnicima originalnog duha i ideje, i ljudi i
vrijeme daju pravo na trajno sjećanje. Može li se više!
Sa ponosom na poznanstvo, komunikaciju, zajedničko provedeno vrijeme, i u
njemu zajedničke teme, zahvalnost na energiji višeg nesvakidašnjeg smisla kojom
me je od milja popularni Mosor, nesebično i srdačno darivao.
Hvala mu za izuzetnu i rijetku posebnost po kojem vremena traju i sjećanjem
nostalgičnih slika svijet ljudskog dobra po imenu Mosora prizivaju.

PIše: mr Želko Rutović, publicista i sociolog kulture