Akademski slikar Abaz Dizdarević, pjesnikinja Tanja Bakić i profesor Mirko Jakovljević prisjetili su se velikog umjetnika koji je dao neizmjeran doprinos da džez festival zaživi u Bijelom Polju i da džez muzika doživi afirmaciju u tom gradu. Takođe su naglasili njegov doprinos cjelokupnoj crnogorskoj kulturi, ali  i kulturi ex Jugoslavije, ali ujedno i podsjetili zašto je važno da njegujemo uspomenu na njegov lik i djela koja je ostavio za sobom.

Pjesnikinja Tanja Bakič je kazala da je od Dragoljuba imala nesebičnu podršku za njen rad kada su muzičke biografije bile u pitanju te da će joj nedostajati prijatelj i umjetnik neobjašnjive harizme.

„Mislim da je Bijelo Polje poseban grad zato što je na fantastičan način primilo Dragoljuba Đuričića,ali i on je volio ovaj grad i čini mi se da koliko god pričamo o njemu da nikada nećemo ispričati priču jer je on bio jedna posebna ličnost koja je obilježila muzički scenu ne samo Crne Gore več i jednog šireg kulturološkog prostora“ istakla je Bakić.

Omaž Dragoljubu Đuričiću

Abaz Dizdarević je kazao da je Đuričić bio istinski prijatelj kako grada tako i njegov lično te da je utkao sebe u ovaj grad prvenstveno kroz festival džeza koji je dugo vremena prezentovao i na čijoj je koncepciji predano radio.

„On je bio onaj koji je umio da napravi spoj muzike, onom kojom se on izvorno bavio, roka i džeza, i na taj način utiče na publiku, odnosno, na omasovljenje prisustva ovom festivalu. I dok on nije unio tu inovativnu koncepciju ovaj džez festival nije toliko bio popularan u javnosti“ istakao je Dizdarević i dodao da Đuričićev doprinos nije bio samo na tom polju.

Dizdarević je istakao da je Đuričić bio raznovrstan umjetnik, da je , pored toga što je bio izvođač, bio i kompozitor muzike za brojne predstave i filmove, te da je  za Bjelopoljsko pozorište uradio muziku za predstave  „Hasanaginica“ i  „Derviš i smrt“.

„To njegovo traganje u muzičkom smislu, ali i u duhovnom religijskom, bio je kao jedno veliko dijete, to za one koji su ga poznavali nije strano. Prihvatao je sve što mu se pružalo i nadograđivao je to. Tako je bio jako inspirisan predstavom „Derviš i smrt“ , sufijskom muzikom, iz koje je izgradio jednu posebnu ličnu duhovnu komponentu i gradio taj tok svoje muzike“ kazao je Dizdarević.

Profesor Mirko Jakovljević je napisao knjigu „Ritam slobode Dragoljuba Đuričića“ koja je nastala nakon velikih protesta u Srbiji koje je Đuričić predvodio sa svojim dobošem,a u koj je, kako je istakao Jakovljević, pričao o svojim doživljajima određenih pojava u društvu iz ugla glumca, muzičara i umjetnika koji je radio grafike.

„U suštini Dragoljub je bio jedan prefinjeni retoričar koji je iz Cuca napravio svjetsku karijeru, pred kojim je jedan princ lupao u „cepterove“ šerpe, kome su Ukrajinci nudili da pravi i predvodi revolucionarne promjene sa njegovim dobošarima. Ali on je i u ovoj knjizi rekao“moja uloga kao dobošara i nekog predvodnika nekih promjena, kad su se promjene desile, se završava, ja sam muzičar, ja ću biti glumac i biću ovdje na džez festivalu“. Malo ljudi može da bude tako veliki, a on jedan veliki, a sa druge strane jedan običan „ mali čovjek“ koji je uspio u velikom svijetu“ kazao je Jakovljević.

Izvor: radiobijelopolje, piše: Vanja Šabanović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime